Hrvatski dom

Download Template for Joomla Full premium theme.

Deutschland online bookmaker http://artbetting.de/bet365/ 100% Bonus.

Online bookmaker bet365

U BRČKOM PREDSTAVLJENA KNJIGA DR. FRANJE TOPIĆA

00043

Brčko, 16.02.2018. U organizaciji HKD Napredaka, u Napretkovim prostorijama, predstavljena je knjiga prof. dr. Franje Topića pod nazivom: Vjera i kultura. Promotori su bili prof. dr. Vanda Babić i fra Petar Matanović. Voditelj programa je bio gospodin. Suvad Alagić. Ovdje donosimo tekst fra Petra Matanovića

 

VJERA I KULTURA

 

VJERA KOJA NE RAĐA KULTURU, MRTVA JE VJERA

(iz Predgovora autora, sv. papa Ivan Pavao II, Pismo umjetnicima za Veliki jubilej)

 

Možda bi ova misao/poruka Ivana Pavla II mogla biti moto knjizi Vjera i kultura!?

 

Dr Franjo Topić aktualni je profesor na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji, član predsjedništva EZA (Europäische Zentrum für Arbeitnehmerfragen) i aktualni predsjednik HKD Napredak, pisac znanstvenih radova i novinar.

 

Sve ostale visoke funkcije su bivše pa je bio: Član Ekumenskoga vijeća Biskupske konferecije RH i BiH, član konferencija protestantskih europskih crkava, predsjednik Paneuropske unije BiH...

Ovo je izbor iz niza važnih članstava i funkcija iz Životopisa Franje Topića, koje su se meni učinile najvažnijim!

Riječi VJERA I KULTURA, u naslovu knjige FranjeTopića, upotrijebljene su kao višeznačnice!

U Općem religijskom rječniku Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, pod natuknicom vjera, između nekoliko značenja, piše da je vjera (lat. fides) temeljni religijski stav osobe kojim se u intimi vlastite savjesti prihvaća sveto ili vjerske istine neke religije …

Isti Rječnik tumači pod natuknicom kultura (lat. cultura: obrađivanje uzgoj), da se tu misli „ (...) na ukupnost društvenih struktura, te religijskih, umjetničkih i intelektualnih očitovanja koja obilježavaju neko društvo, ili zajednicu; sustav osjećanja, osjećanja, mišljenja i djelovanja (…) Između religije i kulture postoji duboka povezanost. Religija je uvijek inkulturirana, u neku kulturu, iskazuje se kroz njezine obrasce, na njih djeluje i sama je pod njihovim utjecajem (…)“

Ista natuknica nudi kratku povijest odnosa vjere i kulture od obostrane isprepletenosti do obostrane pojave negativnog odnosa jedne prema drugoj - kao što su fundamentalizam ili rigidni laicizam (sekularizam) (…)!

 

Ipak, kolikogod naslov sugerira da se u ovoj knjizi govori o vjeri i kulturi općenito, u njoj pretežito obrađen Odnos Katoličke vjere i kulture, ili vjernika katolika i kulture u punom njezinom značenju. Što je i normalno, jer je sam autor profesor kršćanske fundamentalne teologije i ekleziologije, iako ne isključuje i druge, posebice islam u Bosni i Hercegovini.

 

Kad pročitamo knjigu Franje Topića, vidimo da je ona pisana u 4 dijela koja ukupno imaju, osim Predgovora autora i Kazala osobnih imena, 28 tematski vrlo raznolikih sadržaja.

 

Jedan recenzent (dr. M.B.) kaže da je „ djelo primarno namijenjeno humanistici i akademskoj zajednici, ali jednako i široj kulturnoj javnosti (...)“ a drugi (dr. M.Z.)piše da je knjiga „ (...) ogledalo autorova rada na području kulture i fundamentalne teologije“. Obje recenzije ostavljaju retoričko pitanje je li knjiga elitistička ili je možemo ponuditi svima pa neka ovo pitanje ostane otvoreno!

 

Na početku, u Predgovoru autora, FT nam pomaže u odgonetci: ovu knjigu „ nudim našoj široj javnosti (...)“. Pa evo nas ovdje večeras, šira smo javnost! Da vidimo šta je to što u ovoj knjizi mi možemo upratiti, a što novo čuti!?

00041

Pred nam je knjiga od 368 stranica u kojoj je ponuđen Sadržaj na pet stranica. Već na prvi pogled tu nam se pruža prava hrestomatija (izbor tekstova na koji su nekada stajali samostalno u časopisima i koji čine, svaki za sebe, jednu cjelinu i dobar uvid u problematiku koju obrađuju). Jedan od temeljnih namjera/misija ove knjige je, kako sam autor kaže: „da bude korisna nekim mlađim teolozima (ja bih rekao prvenstveno studentima teologije!) i misliocima za njihova istraživanja (…)“

 

Čitavo djelo je prožeto duhom II. Vatikanskog koncila i raznih službenih tumačenja onoga što sadrže Dokumenti toga Koncila, naročito Pastoralna konstitucija o crkvi u suvremenom svijetu– Gaudium et spes (za koju se u pravnom žargonu može reći: Treći dio Ustava Katoličke crkve).

U prvom se podnaslovu Konstitucije kaže (u zagradi ispod glavnog Naslova): u njoj se iznosi nauk „o najtješnjoj povezanosti Crkve sa čitavom ljudskom obitelji (svijeta kao jedne obitelji) – de intima coniunctione Ecclesiae cum tota familia gentium“.

U drugom se članku iste Konstitucije kaže da Sabor „ pošto je dublje istražio misterij Crkve, upravlja sada svoju riječ ne više samim sinovima Crkve i svima koji zazivaju Kristovo ime, nego bez oklijevanja, svim ljudima sa željom da svima izloži kako shvaća prisutnost i djelovanje Crkve u suvremenom svijetu“. Iako je kršćanska domovina prvenstveno ona nebeska, to kršćane ipak ne smije sprečavati nego, dapače, povećava važnost njihove zadaće da surađuju sa svim ljudima na humanijoj izgradnji svijeta“

 

Profesor se kao teolog Crkve toga drži, i sve to gleda sub specie fidei et Ecclesiae kojoj pripada, iako ne isključuje u druga gledišta koja vode istom cilju. To, na neki način, potvrđuje u svom Ogledu o Reneu Girardu – antropološko čitanje kršćanstva.

 

U tom tekstu, među ostalim, piše: “Ono što mi se osobno čini posebno zanimljivim, jest da Girard nije teolog i da kao antropolog i etnolog razmišlja i o kršćanskim stvarima i time ne samo da se koristi drugim izvorima nego ima sasvim drugu perspektivu što ga čini još zanimljivijim jednom teologu. On nije uvjetovan nekim teološkim istinama, principima, izvorima i obveznim granicama kao što je ograničen jedan teolog“.

 

Prema autoru ove knjige, Girard je svojim filozofsko-antropološkim i etnološkim metodama došao do spoznaje da se biblijski sadržaji bitno razlikuju od raznih mitova i njihovih poruka o Bogu i čovjeku, o vjeri i društvu općenito! On piše: „Girard zaključuje: 'opreka između biblijske priče i mita o Edipu, ili bilo kojeg drugog mita, ne samo da nije nevažna, nego je tako velika da veće ne može biti“. (str. 144) Ističe, također, Girardovo mišljenje o opasnosti sinkretizma u modernoj kulturi, čak si u tom pogledu slaže s papom Benediktom XVI. Papa je to nazvao diktaturom sinkretizma. U prikazu Girardova djela, autor ističe kako je ovaj filozof i pisac u većem dijelu svog života bio skepticist i neke vrste agnostik, i kako se obratio na kršćanstvo (usp. str. 135-136)

 

Jedna je od omiljenih autorovih tema, obrađena u Drugom poglavlju ove knjige, djelo je i misao o društvu, pape Ivana- Pavla II. Da je tome tako, osim sadržaja teksta, uvjerava me i Topićev atribut VELIKI što ga je dodao imenu pape Ivana Pavla II.! Moram priznati da se s tim epitetom ili atributom prvi put susrećem upravo u ovoj knjizi! Temeljna poruka ovoga dijela je da Koncil lakonski konstatira, što je za ono vrijeme nemala novost, da 'između poruke spasenja i kulture postoje mnogostruke veze'.(str. 221)

00042

Za nas napretkovce je indikativno da je autor kao predsjednik HKD Napretka u Uvodu u knjigu posebno istaknuo HKD Napredak i njegov mjesto u ovom odnosu vjere i kulture. Čujmo autora izravno: „Već sam u prošloj knjizi spomenuo da ću sabrati neke članke koji govore o kulturi , odnosno o Napretku, o odnosu kulture i vjere, kao i o nekim društvenim pitanjima, naravno, ne zaboravljajući ni teološku problematiku koja se nalazi u podlozi gotovo svih radova.“

 

Iako znamo da je svako životno pitanje u biti (i) teološko, iako sam ja teolog po naobrazbi, ipak ćemo večeras ovdje, više pozornosti posvetiti onom dijelu knjige koji se izričito tiče nas, Napretkovaca. Franjo Topić je Napretku posvetio veći dio knjige, posebice od 217-314 str.

 

Pisao je o svih 10 časnih Napretkovih predsjednika, od fra Radoslava Glavaša iz 1902, do Vladimira Čaldarevića koji jepredsjednikovao u verijeme zabrane rada Napretka 1949. A onda i o onom vremenu kojemu smo, većinom svjedoci i sudionici: od obnove rada do danas!

 

Istina je da je Sarajevskom Napretku posvećeno najviše, skoro stotinjak stranica u knjizi, što su tematski vezane za Napredak. Zbog toga ova knjiga može biti poticaj ljudima u našim podružnicama da, u tom duhu, napišu svoja ratna i poratna iskustva, koja nipošto ne mogu biti siromašna i nezanimljiva. Svjedokom sam rada Napretkove Tuzlanske podružnice i imam iskustvo o njezinu bogatom i sadržajnom djelovanju koji je doprinio ugledu, kako HKD Napredak općenito, tako i Franjevačkom samostanu i župama tuzlanskog dekanata, pa i šire.

 

S autorom sam se susretao prije rata, u ratu i poraću. Znam s koliko je napora i zeloznosti promicao Napretkovu misiju i smatram vrlo važnim što je o tome pisao u ovoj knjizi. Mislim da Napredak danas ne bi bio ni blizu toga što jest u javnosti, da mu upravo ovaj čovjek Crkve nije bio na čelu.

 

Za čitaoce iz „šire javnosti“, intelektualce, preporučam 4. dio, Prinosi i recenzije.

 

Jednako tako, zanimljivi su tekstovi iz Prvoga dijela napisani na njemačkom (Der christlich-muslimische Dialog in Bosnien-Herzegowina) i talijanskom (L'impregno per la riconciliacione in Bosnia Erzegovina e nei Balcani. Uno sguardo verso alcune posizioni della Piattaforma della Comunità Islamica di BE).

 

Ovi su sadržaji vrlo aktualni, ali i svevremenski.

 

Bosna i Hercegovina kao mjesto dijaloga i Kršćansko-muslimanski dijalog u Bosni i Hercegovini! Tom se tematikom primarno trebaju baviti ljudi iz Bosne i Hercegovine, a ne, kao što smo često svjedoci, „stručnjaci“ izvan naše domovine koji imaju iskustva iz druge ruke.

 

FranjoTopić, sudionik je, dakle, događaja o kojima piše, ima subjektivan pristup raznim temama koje povezuje jedna zajednička bit. Po definiciji eseja, temi se pristupa znanstveno tj. na način koji uključuje razmišljanje i zaključivanje, ali se u načinu obrade ogleda autorova sposobnost umjetničkoga oblikovanja, njegova osobnost i stil.Tematika na koju se namjerio dr F.Topić je svježa i nije lako o njoj imati stav. Znanstvenici bi trebali govoriti isto/na isti način o istome problemu, noumenu, ali u društvenim i humanističkim znanostima tome nije tako. Zato imamo taj subjektivan stav koji dozvoljava različite pristupe i mišljenja.

 

Od Franje Topića smo saznali puno novih i zanimljivih informacija pa na toj osnovi možemo usustaviti ono poznato i ovo novo. U knjizi se citiraju filozofi, teolozi, znanstvenici, političari i razni umjetnici. Kao da se traži potvrda za neki stav ili (smijem li reći?) - alibi, ako stav nije potpuno potvrđen.

 

U tekstu su u većini citati istomišljenika, većinom uglednih ljudi pa nema polemiziranja i suprotstavljanja mišljenja. Nagovještava se samo da bi moglo biti onih koji drugačije vide i misle. To se osobito odnosi na dio knjige posvećen dr Krunoslavu Draganoviću, našemu zemljaku i kontroverznoj ličnosti o kojoj treba još puno reći.

 

Imajući ovu knjigu u ruci i čitajući je, pala mi je na um Borhesova misao: puno je manje dobrih čitatelja, negoli pisaca. Treba i vremena i znanja da bismo bili dobri čitatelji ove knjige, jer pretpostavlja jednu intelektualnu razinu, dobru, barem gimnazijsku, izobrazbu.

 

Preporučam knjigu FranjeTopića kao jedno pomagalo svima nama, svjedocima jednoga važnog vremena u povijesti svih nas na jugoistoku Europe, na Balkanskom poluotoku. Kao da je na ovome prostoru bilo vremenâ koja nisu važna!?

 

Da završim na isti način kao što sam započeo: FranjoTopić, sveučilišni profesor, predsjednik HKD Napredak, pisac čiju knjigu večeras predstavljamo, prvi je među nama i naš veliki prijatelj. Hvala!

logo v4 Sarajevo
Hamdije Kreševljakovića br. 3,
Bosna i Hercegovina

tel/fax :+387 33 220 765
Podružnica Brčko distrikt BiH
Dubrave 51
Mob tel. +387 61 103 603;
e-mail:info@hrvatski-dom.com