Hrvatski dom

Veliki četvrtak, 9. 4. 2020.

Iv 13, 1-15

Ljubio ih je do kraja...

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.«

Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.« Riječ Gospodnja

“Imati dijela” s Isusom

Petar umalo nije propustio veliku milost. Kad je vidio Isusa kako izlazi s ručnikom i lavorom, htio ga je spriječiti u njegovoj namjeri: “Zar ti, Gospodine, da meni pereš noge? Nikada!”

Bio je to pravi izraz njegova temperamenta. Ionako nije mogao podnijeti da mu Isus svako malo najavljuje svoju muku i smrt, a pogotovo je sada smatrao svojom dužnošću reagirati kad je vidio kako Isus kleči pred njim kao sluga ili čak rob.

Petar je imao svoju stav o tome što je Isusova uloga... Mislio je da mu je barem to jasno, ali upravo ovdje Isus će ga razuvjeriti: “Što ja radim, Petre, ti sada ne možeš shvatiti, ali shvatit će kasnije”... Duh će ti omogućiti da shvatiš... malo-pomalo!

U biti, Petar je ostao šokiran kontrastom između Isusova veličanstva i svoje nedostojnosti. A Isus mu ovdje, po tko zna koji put, blago pojašnjava: Petrova poniznost je lijepa vrlina, ali ako tako tvrdoglavo na njoj insistira, ona će začas nestati, a njezino će mjesto preuzeti oholost i tako zapriječiti put obraćenju.

Isti taj refleks objašnjava i neke naše duhovne neuspjehe: teško nam je prihvatiti da smo pred Isusom uvijek grešni, uvijek skučeni, nedosljedni, uvijek dužni ljubavi... i više nas fascinira naša nedostojnost nego Kristovo milosrđe.

Međutim, samo jedno je bitno, a to je kvaliteta našeg odnosa prema Isusu: “Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom”. Dakle, ili ćemo prepustiti inicijativu Učitelju, pa će sve njegovo biti i naše, ili ćemo mu oteti lavor iz ruku..., ali tada nećemo znati koja je to radost da nas Isus opere.

“Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!”... Bravo, Petre! Opet si pokazao da imaš srca, ali nisi shvatio da Isusu, od trenutka kada mu se prepustimo, nije potrebno vrijeme, ni prostor, ni lavor... On se u svojoj ljubavi daruje cijelim svojim životom kao sluga, kao brat, kao spasitelj.

Da bismo prepoznali emocije koje na Veliki četvrtak uvečer ispunjavaju Isusovo srce, valja nam čuti kako objašnjava to što je upravo uradio: “Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom, i dobro velite, jer to i jesam. Zato, ako sam ja, vaš Gospodin i Učitelj, vama oprao noge, ima da ih i vi perete jedni drugima.”

Pranje nogu je za Isusa, istodobno i neodvojivo, i čin poniznosti i čin ljubavi, a evanđelist Ivan opisuje ovu Isusovu posljednju službu i njegovu poniznost kao prvi korak prema punini ljubavi – prema križu: “Ljubio ih je do kraja”.

Ovdje priča ne staje.

Ta nepojmljivo velika Isusova ljubav iste će večeri biti ponižena: Isusa će izdati njegovi najbliži. Juda je Isusovu ljubav i svoj privilegij izabranja već unovčio... svoga je Učitelja prodao kao što se prodaje živinče. Petar, koji se tako samouvjereno kleo i zaklinjao da će Isusa slijediti, zatreba li, i u smrt, nakon samo nekoliko sati toliko če se prepasti jedne spremačice i jednoga portira da će – ne jednom nego triput – zanijekati da uopće poznaje Isusa: “Ne znam ga! Nisam njegov učenik! Ne razumijem o čemu govorite!” Pri svjetlu vatre kraj koje se grijao, mogao se na njegovu licu očitati sav njegov jad: njegova krhkost, egoizam, kukavičluk.

Na scenu Judine izdaje i njegova kajanja u Evanđelju pada zavjesa, ali prizor Petrova zatajenja se raspliće. Na pijetlov kukuriku, kao sasvim običan znak iz prirode, Petar se sjetio svog obećanja... i svoje izdaje. U taj čas Isus ga je susreo pogledom... pogledom koji “istražuje srce i bubrege”... Učitelj, upravo osuđen na smrt, ali miran, i učenik, slobodan, ali očajan... Svjestan da je izdao Učitelja, Petar se gorko pokajao.

Judina i Petrova izdaja svakako su opomena i nama, svećenicima 21. stoljeća. Iako smo ucijepljeni u Kristovo svećeništvo, iako je Otac u nas utisnuo posvetnu snagu Duha, stalno smo izloženi riziku kolebanja i posrtanja pred životnim zadaćama i izazovima, riziku da ušutkamo proroka u sebi, riziku elitizma i samodopadnosti, riziku da nekoga ili nešto pretpostavimo svome božanskom Učitelju, riziku da ga – pazeći na društvenu korektnost ili vlastiti komoditet – u konačnici izdamo...

Od toga je samo jedno gore: da nakon izdaje ne podignemo glavu i ne susretnemo njegov blagi pogled, pogled koji prašta i daje priliku za novi početak, u Galileji: “Kada k sebi dođeš, učvrsti svoju braću!”