Hrvatski dom

EVANĐELJE

Mt 3, 13-17

Krštenje Isusovo

¹³ Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. ¹⁴ Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« ¹⁵ Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti. ¹⁶ Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. ¹⁷ I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!«  

Riječ Gospodnja! - Slava tebi Kriste!                                             

ISUSOVO KRŠTENJE

(PRVA SEDMICA SIJEČNJA G. 28)

Mt 3,13—17; Mk 1,9—11; Lk 3,21—22

A) Isusovo krštenje bilo je tako providnosno raspoređeno, da se on stvarno pojavio onako kako je Ivan bio rekao: kao »onaj koji je jači«. U nekom smislu, to je vrhunski čin njegova života, ukoliko znači božansko posvećenje za njegovo mesijansko poslanje. U tom pogledu, njegov teološki doseg je ogroman: ono je kao pozadina na kojoj se odražava i čini razumljivim cijelo Isusovo mesijansko djelo, naročito njegov nauk i čudesa, ali isto tako i njegova definitivna proslava uskrsnućem.

Tri sinoptička evanđelja pripovijedaju nam taj događaj; četvrto evanđelje ga nema, ali ga očito pretpostavlja (usp. Iv 1,32).

Krstiteljev pokret dobiva svaki dan veći opseg. Glas o njemu širi se i na sjeverni dio zemlje. Tako se dogodilo da su se i skupine Galilejaca spustile sa svojih brda prema Jordanu, među njima i Isus, kao jedan od mnogih.

Ivan ga ne pozna (usp. Iv 1,31), ali kad mu se Isus približio da zatraži krštenje, ima neki jaki predosjećaj, nešto kao časoviti intuitivni bljesak, da bi se moglo raditi o očekivanom Kristu, koji treba doći poslije njega. I neće ^[1] da ga krsti. Netko tko nije grešnik, ne treba tog pokorničkog simbola. Ne samo to, nego on, koji je beskrajno veći, trebao bi preuzeti ulogu krstitelja.

Isus ga konačno uvjeri, rekavši mu da je potrebno ispuniti »svu pravdu«, sve što je određeno u Božjim planovima. On se ovdje nalazi s drugim ljudima i želi raditi sve što i drugi rade, a sam će Bog, koji je sve to predvidio, pokazati da je on nad svima drugima.

Jedini Matej nam govori o ovom rvanju dvojice velikana, s istom apologetskom notom koju imaju i druga kazivanja o Krstitelju.

Ivan tada zaroni Isusa u vode rijeke. Izašavši iz Jordana, iz otvorenog neba spušta se na njega u obliku goluba Duh (Mk), Duh Sveti (Lk), jer je Duh Božji (Mt). U isto vrijeme, iz još uvijek otvorenog neba, čuje se glas Božji (samo Bog govori iz nebesa), koji proglašava Isusa svojim ljubljenim Sinom.

Duh« Božji, na ovom mjestu, ima opći biblijski smisao snage ili moći Božje (ne radi se o posvećujućem Duhu, kojeg je Krist oduvijek posjedovao). Taj »Duh« se daje uvijek kad treba ispuniti neku zadaću koju je Bog odredio. Njegov silazak u ovom času znači da je Krist pun božanske moći da započne svoju mesijansku službu, čija će oznaka biti upravo ova snaga Božja.

Glas iz neba pokazuje Isusa u jedinstvenoj kategoriji pravoga Sina Božjega. Ali taj glas i Duh koji silazi podsjećaju odveć blisko na jedan Izaijin tekst (42,1), a da ne bismo vidjeli u njima i Jahvinog Slugu: Mesiju koji spašava čovjeka bolom i smrću, a ne oružanom revolucijom, kako su sanjali zeloti.

Ovdje se spominju dva posebna iskustva: viđenje (golub) i slušanje (glas iz neba). U tekstu, to se izričito pripisuje samo Isusu. Luka kaže, da je obje te stvari Isus iskusio »u molitvi«, što sugerira mistično iskustvo: unutarnje gledanje i slušanje, gdje Isus doživljava ljudski odraslu i zrelu svijest onoga čega je on oduvijek bio svjestan (usp. Lk 2,49). Napomenuli smo u svoje vrijeme, da Isusa možemo psihološki tumačiti samo do određene točke. On je mogao »rasti« u svojoj ljudskosti (Lk 2,52).

Da li su i druge osobe koje su prisustvovale tom događaju vidjele i čule to isto? Tekstovi ne kažu ništa izričita u tom pogledu, ali daju naslutiti da je tako bilo. Barem za Ivana smo sigurni da je vidio goluba (usp. Iv 1,31—34). (Ali i ovdje treba pretpostaviti unutarnje iskustvo, gdje je uvijek moguća neka unutarnja sumnja; da se radilo o vanjskom viđenju i slušanju, bilo bi puno teže razumjeti kasnije sumnje Ivana (Mt 11,3) i njegovih učenika (Iv 3,26) s obzirom na Isusovu narav.^{[2] [3]}

Prema općenitoj patrističkoj predaji, Isus je svojim krštenjem posvetio sve vode kojima ćemo se mi krštavati, tako da se može smatrati da je onog časa bilo ustanovljeno i kršćansko krštenje. A to znači da je Isusovo krštenje ne samo početak njegova javnog života, nego također početak nove epohe spasenja. »Do Ivana sežu Zakon i Proroci. Otada se navješćuje radosna vijest o kraljevstvu Božjem« (Lk 16,16).

B) S obzirom na kronologiju, od velike je važnosti ustanoviti MJESEC ISUSOVOG KRŠTENJA Uz početak javne Krstiteljeve djelatnosti, ovo je neuralgična točka cijele kronologije javnog Isusova života. Radi toga posvećujemo ovom pitanju izuzetno velik prostor.

Kažemo unaprijed da je najvjerojatniji datum Isusovog krštenja početak siječnja g. 28. posl. Kr. Nastojat ćemo sada opravdati tu tvrdnju.

Da se odredi^: datum Isusovog krštenja, najvažnija polazna točka je Pasha koja se spominje u Iv 2,13, kronološki prva Pasha Isusovog javnog službovanja. Budući da se spominju još dvije Pashe (Iv 6,4; 11,55), imamo tu glavni dokaz da je Isusovo javno djelovanje trajalo tri godine. Prema tome, kako smo početak Krstiteljevog djelovanja stavili u jesen godine 27, ova prva Pasha Iv 2,13 mora biti svetkovina godine 28.

Židovska Pasha započinjala je 14. nizana, prvog mjeseca židovske godine (usp. Izl 12,18). A mjesec nizan započinjao se prvim danom iza mlađaka našeg mjeseca ožujka, tako da je, po našemu kalendaru, Pasha počinjala 14. dana poslije mlađaka u ožujku. A godine 28. posl. Kr. mlađak je bio vidljiv 16. ožujka, tako da je prvi dan nizana bio 17. ožujka, a 14; nizana (početak Pashe) morao je biti 30. ožujka.^[4]

Prema tome, Pasha prve godine javnog službovanja Isusovog (Iv 2,13), ona godine 28, polazna točka da se odredi datum njegova krštenja, slavila se 30. ožujka. Ovdje ćemo zadržati taj datum, jer nam se čini čvrsto sigurnim.

Ali, teoretski, on nije bez prigovora. Ima autora koji misle da bi Pasha one godine 28. mogla pasti i u zadnje dane travnja (mjesec dana kasnije). Radi se o slijedećem: Vrijeme Pashe se određivalo također stanjem žetve. 16. nizana bilo je propisano prinijeti prvi snop zrelog klasja (Lev 23,11). Ovaj tekst kaže: »sutradan po suboti«, ali »subota« ovdje znači, prema tumačenju farizeja (saduceji su tumačili drukčije), 15. nizan, ili prvi dan Beskvasnih kruhova, koji se slavio isto tako svečano kao i subota. Zrelo klasje, o kojem se govori u tekstu, odnosi se na ječam, jer pšenica sazrijeva kasnije.

Ovaj obred prvih snopova smatrao se početkom žetve, koja se redovito nije mogla vršiti prije Pashe, izuzev vruće jerihonske krajine (znamo to iz rabinskih izvora). S druge strane, bilo je zabranjeno slaviti Pashu, ako ječam još nije bio zreo. U tom slučaju je trebalo ubaciti jedan mjesec, što znači odgoditi Pashu za jedan mjesec. U našem slučaju, ako se godine 28. morao ubaciti jedan mjesec, Pasha te godine bila bi pala na 28. ili 29. travnja, jer je travanjski mlađak bio vidljiv 14. ili 15. toga mjeseca.^[5]

Usprkos tome, u našem slučaju nema nikakve potrebe pretpostaviti to umetanje, a još bi manje bilo opravdano uspostaviti strogo pravilo (kao što čine neki autori), prema kojem bi se židovska Pasha teško mogla slaviti izvan mjeseca travnja. Istina je, da je redovitiji slučaj početi žetvu, u vrućim krajevima, tek polovicom . travnja, ali je, također istina, da nekad može početi, i u ožujku ili početkom travnja. Oni koji su živjeli u Palestini znaju, da ovdje ne važi nikakvo pravilo, jer početak žetve zavisi također od trajanja kišnog perioda. Ja sam, npr., zabilježio, da su godine 1949. kiše prestale tek sredinom travnja, tako da se te godine moglo početi sa žetvom mnogo kasnije nego obično. S druge strane, treba znati da je bilo dozvoljeno, u slučaju da klasje iz blizine Jeruzalema ne bi bilo zrelo za Pashu, donijeti ga iz drugih krajeva za vjerski obred, na primjer iz jerihonske ravnice; ovdje se dozvoljavalo početi žetvu prije Pashe, jer se pretpostavljalo, da bi klasje moglo biti zrelo prije svetkovine.

Drugačije rečeno, Pasha se mogla slaviti i prije žetve, jer se uvijek moglo skupiti nešto zrelog klasja i prije žetve. Prema tome, ubaciti jedan mjesec u godini 28. ne čini se potrebnim, jer je lako pretpostaviti da se već 30. ožujka moglo upabirčiti nešto zrelih klasova, iako je prava žetva morala čekati do sredine travnja.

Ostajemo, dakle, pri tome da se Pasha g. 28. slavila 30. ožujka. Da se dođe do datuma krštenja, treba ispitati slijed nekoliko događaja, koji su se odigrali između ta dva datuma. S tim ćemo, u isto vrijeme, uspostaviti kronologiju prvih čina Isusovog javnog djelovanja.

Imamo najprije Isusov post i kušnje u pustinji. Prema Mk 1,12, taj period počinje »odmah« (gr. »euthys«, uzastopce) poslije krštenja, i nema razloga da se tom izrazu ne prida njegovo doslovno značenje (premda s nekom elastičnošću), zato što je Isusovo krštenje bilo kao vrata njegove javne službe, koju nije trebalo odgađati i za koju se odmah trebalo pripraviti. Taj period traje četrdeset dana. Znamo da je to okrugao i simboličan broj, ali ga se može zadržati upravo radi njegovog simboličnog i tradicionalnog značenja.

Slijedi svečano Ivanovo svjedočanstvo o Kristu pred jednim poslanstvom iz Jeruzalema, koje su sačinjavali svećenici i levite (hijerarhijska vlast) te farizeji. U nekim pojedinostima, ovaj je odsjek paralelan s Lk 3,15—17, i s obzirom na opći predmet mogao bi se slaviti i na početku Krstiteljevog službovanja. Ali učesnici nisu isti. Kod Luke, puk je onaj koji misli da bi Ivan mogao biti Mesija, dok se kod Ivana već radi o službenom provjeravanju onih »Židova« koji će kasnije biti stalni Kristovi protivnici. Zatim je očito iz cijelog konteksta, da se prizor odigrava poslije Isusovog krštenja. Najprije, Ivan se više ne nalazi na Jordanu, nego je već u Betaniji s onu stranu Jordana (Iv 1,28). U zimskim mjesecima, Jordan se skoro svake godine izlije iz svog korita, tako da nije čudno što je Krstitelj potražio drugo mjesto, manje pogibeljno i pristupačnije. Osim toga, slijedećeg dana (Iv 1,29), Ivan jasno pretpostavlja da je krštenje Isusovo prošla stvar (Iv 1,32—34).

Prema tome, jeruzalemsko poslanstvo treba staviti poslije Isusova krštenja i vjerojatno poslije posta u pustinji. Isus nije prisutan u ovom prizoru, ali se slijedećeg dana i on pojavljuje u transjordanskoj Betaniji (Iv 1,29). Ako se ne uzme da je tek prethodnog dana svršio svoj post trebalo bi poslije posta nadodati barem nekoliko dana, recimo jednu sedmicu. Krstiteljeve riječi: »Među vama stoji netko koga vi ne poznate« (Iv 1,26) dale bi naslutiti, da je Isus već bio započeo svoju službu u pravom smislu riječi. S druge strane, ne može se pretpostaviti dug razmak vremena od posta, jer se Ivanovo svjedočanstvo o »Jaganjcu Božjem«, kojim on predstavlja Isusa svojim učenicima tu prisutnim (Iv 1,29—34), dobro slaže sa samim početkom njegovog službovanja.

Slijedećeg dana iza jeruzalemskog poslanstva (Iv 1,29) Isus dolazi u susret Ivanu u Betaniji, s onu stranu Jordana. Ivan ga pokazuje kao Jaganjca Božjeg, koji uzima grijeh svijeta, i kao Mesiju, nad kojim je vidio kako se spušta Duh Sveti u obliku goluba, u času njegova krštenja, kako mu je Bog bio obećao da će vidjeti (Iv 1,29—34).

Slijedećeg dana odigrava se prvi poziv nekolicine učenika (Iv 1,35—42). Ivan se još uvijek nalazi u Betaniji sa dva učenika, kojima ponovo pokazuje Isusa kao Jaganjca Božjeg. Ova dvojica slijede Isusa do mjesta gdje je tih dana živio oko četiri sata poslije podne (»deseti sat« Iv 1,39 prema istočnjačkom računanju, gdje se dan uzima od izlaska do zalaska sunca) i ostaju s

njim do konca tog dana. Jedan od njih bio je Andrija, brat Šimuna Petra. Drugi nije nazvan po imenu, ali se dovoljno daje do znanja (bila bi dovoljna samo ova kronološka potankost) da se radi o Ivanu evanđelistu.

Andrija vodi svog brata Šimuna da ga predstavi Isusu. Isus mu već toga časa promijeni ime u Kefa-Petar-Stijena; razlog te promjene dat će mu kasnije (Mt 16,17—18).

Kako je Andrija ostao kod Isusa do konca onog dana (Iv 1,39), treba pretpostaviti da mu je tek slijedećeg dana predstavio svog brata Šimuna.

Prvi Isusovi učenici bili su Galilejci koji su s drugim ljudima svoga kraja bili došli da se uključe u Ivanov pokret. Oni su kroz neko vrijeme ostali u društvu Krstiteljevom kao njegovi učenici, i to im je iskustvo poslužilo kao dobra priprava da kasnije postanu Isusovi učenici.

Sutradan Isus odluči poći u Galileju (Iv 1,43).

Između jeruzalemskog poslanja i odluke da se ide u Galileju protekla su četiri dana.

Kronološki slijed događaja koji iza toga dolaze, nije potpuno jasan.

Poziv Filipa i Natanaela (Iv 1,43—51), mogao bi se, strogo govoreći, staviti i poslije puta u Galileju (kako smo vidjeli, razlog prisutnosti ovih Galilejaca u Judeji jest Krstiteljev pokret), i u toj pretpostavci svadba u Kani bila bi trećeg dana (Iv 2,1) iza kako su Ostavili Jordan. Ovaj put od Jerihona do Kane (danas Kefr Kenna, 9 km sjeveroistočno od Nazareta), strogo govoreći, može se prevaliti u tri dana, idući dolinom Jordana do Beisama, i onda preko doline Ezdrelona.

Ali, vjerojatnije je da se poziv Filipa i Natanaela dogodio po povratku u Galileju. Odluka za povratak (Iv 1,43) čini se da označuje samu stvarnost putovanja. Osim toga, činjenica da se Natanael nalazi pod smokvom (Iv 1,48) daje naslutiti familijarnu sredinu: radije smokva u kućnom dvorištu, nego neka smokva u jerihonskom kraju.

Prema tome, ovi su se događaji vjerojatno odigrali na slijedeći način:

 Isus, s učenicima koje je već bio pozvao, ostavlja jerihonsku pokrajinu i vraća se u Galileju. Dolazi pravo u Betsaidu, grad Andrije i Šimuna (Iv 1,44), na sjevernoj obali Tiberijadskog jezera. Taj put, prilično lagan u zimsko doba, može se svršiti u tri dana, idući uvijek dolinom Jordana, u smjeru Beisana, a zatim možda prijekim putem preko jezera. Poslije tako dugog puta, treba pretpostaviti barem dva-tri dana odmora. Tom je zgodom Isus možda našao i pozvao Filipa, koji je također iz Betsaide (Iv 1,43—44).

Treba umetnuti barem jedan dan do poziva Natanaela (Iv 1,45—51). On je iz Kane galilejske (Iv 21,2), udaljene dan puta od Betsaide. Upravo tih dana spremala se svadba u Kani, i Isus je namjeravao učestvovati u njoj s učenicima koje je do tada bio pozvao. Možda ga je pozvao sam Natanael, u čijoj je kući vjerojatno proveo dva dana. Treći dan (Iv 2,1) iza kako je pozvao Natanaela, slavila se svadba u Kani, kojoj je prisustvovao također Isus sa svojim učenicima.

Prema tome, treba pretpostaviti barem devet dana između časa kad su ostavili Jordan i svadbe u Kani.^[6]

Poslije svadbe, Isus se spušta u Kafarnaum, na sjeveroistočnoj obali jezera, skupa sa svojom majkom i »braćom« i učenicima (Iv 2,12). Moglo bi se dopustiti da je Isus iz Kane najprije otišao u Nazaret, budući da se u Kafarnaumu najedanput pojavljuju s njim i njegova »braća«, koji nisu bili u Kani (to se barem za njih ne kaže), ali kako ova dva sela nisu daleko jedno od drugoga, razlika u vremenu ne izlazi velika. Izričito se kaže da Isus nije ostao u Kafarnaumu mnogo dana (Iv 2,12), možda samo dva-tri, tako da sve to vrijeme od svadbe u Kani do kraja kratkog boravka u Kafaraumu možemo svesti na nekih pet ili šest dana.

Ovom zgodom, Kafarnaum je samo jedna postaja na putu u Jeruzalem (možda da se izbjegne ne uvijek siguran put kroz Samariju, ili iz nekog drugog razloga). Uistinu, »bijaše blizu židovska Pasha, te Isus uziđe u Jeruzalem« (Iv 2,13).

Treba pretpostaviti barem tri dana puta između Kafarnauma i Jeruzalema.

Zaključujući prema situaciji u Jeruzalemu, izgleda da su hodočasnici već počeli pristizati sa svih strana. Možda je do svetkovine manje od jedne sedmice (nekih pet dana).

Prema našem, ne matematičkom nego približnom računu, ovako možemo predstaviti redoslijed događaja od krštenja do prve Pashe (obrnutim redom):

Prema ovoj skici, Isusovo krštenje trebalo bi staviti polovicom siječnja godine 28. Ali, račun je približan, jer smo uzeli u obzir samo najnužnije dane. Radi toga, možemo mirne duše pretpostaviti ovdje-ondje nekoliko dana više, pogotovo u slučaju Isusovih putovanja: nije vjerojatno da bi on putovao stalno i bez predaha, kao što nekad daje slutiti tekst evanđelja. Na taj način, s Isusovim krštenjem možemo mirne duše doći do prve sedmice siječnja. A to sa svoje strane pokazuje, kako se dobro poklapaju kronologija evanđelja i crkvena predaja (grčka skoro jednodušno, latinska u velikoj većini), koja Isusovo krštenje stavlja na 6. siječnja, dan kad se svečano slavio njegov spomen.

Prema našoj dosadašnjoj kronologiji, kad je kršten, Isus ima navršenih trideset i tri godine i nekoliko mjeseci. Luka kaže: »otprilike trideset godina«, oko trideset godina (3,23), Ni sam izraz koji upotrebljava ne zahtijeva točnost, ali nije daleko od nje.

Kao mjesto Isusova krštenja smatra se, počevši od najstarije kršćanske predaje, jedan gaz na Jordanu, sučelice Jerihonu, blizu samostana zvanog Prodromos (Preteča). U kršćanskoj književnosti prvih vjekova, ovo se mjesto stavlja u uski odnos s prelazom Hebreja preko rijeke pri svom ulasku u obećanu zemlju (Jš 3). Bizantinska i srednjovjekovna predaja, s onom stalnom težnjom da nagomila razne biblijske uspomene na jednom te istom mjestu, stavila je ovdje i prelaz preko rijeke proroka Ilije prije njegovog uzašašća (2 Kr 2,8), Elizejeva čudesa i svu Krstiteljevu djelatnost.^[7]

(Fra Augustin Augustinović, Povijest Isusova I, Sarajevo 1984. str.55-61)

Priredio: fra Petar Matanović

_________________________________________________