Fra Šimun Filipović
- Post 31 Prosinac 2013
NADGLEDNIK ŠUTNJE
I novoizabranom vrhbosanskom nadbiskupu dr. Josipu Stadleru 13. travnja 1885. poslano je pismo u kojemu fra Šimuna Filipovića Sveta kongregacija proglašava Slugom Božjim. Na grobu fra Šimuna Filipovića u Ripatransoneu gori uvijek kandilo i vjernici mole zagovor.
Piše: Anto Pranjkić
Brčanski kraj iznjedrio je nekoliko desetaka franjevaca koji su postali nezaobilaznim dijelom bosanske povijesti i katolika u njoj. Među njima svakakako je najveći fra Šimun Filipović (1732. – 1802.) svećenik koji je već desetakgodina na pragu beatifikacije i koji je u katoličkim krugovima već odavno promoviran u čovjeka koji je živio kreposno i sveto. Fra Šimun je rođen u Seoni, koja je danas u potpunosti selo s muslimanskim stanovništvom. Smatra se da su se katolici iz ovog sela preselili u današnju župu Dubrave i sela koja joj pripadaju( Izvor: Croatia Sacra br. 22 i 23, Zagreb, 1944. Str.98.). Kao svećenik službovao je u Bijeloj i Roškom Polju, a duži period svojega života proveo je u Italiji, gdje je zbog kreposnog života prozvan nadglednikom šutnje. Fra Šimun Filipović je nakon završenog novicijata i položenih svećeničkih zavjeta pohađao i filozofske i bogoslovske nauke u Ugarskoj.
Imajući u vidu da je za svojega života ostavio neizbrisivi trag svetosti, franjevački red se pobrinuo da dobro istraži cijeli život fra Šimuna te da ga predloži Svetoj kongregaciji za provođenje procesa beatifikacije. I novoizabranom vrhbosanskom nadbiskupu dr. Josipu Stadleru 13. travnja 1885. poslano je pismo u kojemu fra Šimuna Filipovića Sveta kongregacija proglašava Slugom Božjim. Na grobu fra Šimuna Filipovića u Ripatransoneu gori uvijek kandilo i vjernici mole zagovor, a na grobnoj ploči zapisane su riječi: „ O blaženiče pogledaj s neba na Ripatransone, kojima su bio ogledalo kreposti, koji su te častili kad si umro i postaviše ti ovaj natpis godine 1858. (Fra Roko Špionjak: Život i djelovanja posavskih franjevaca u sjeveroistočnoj Bosni kroz dva stoljeća 1802. – 2002. Franjevački samostan Tolisa, 2003., str.22).
