Hrvatski dom

ESKLUZIVNO : Mijo Marić, ravnatelj Hrvatske Matice Iseljenika

NAŠE HRVATSKE ISELJENIČKE ZAJEDNICE U SVIJETU VRLO SU DJELATNE

Na čelu Hrvatske Matice iseljenika već nekoliko godina nalazi se Mijo Marić, pisholog, koji je rođen u Brčkom 1954. godine. Hrvatskoj javnosti je postao poznat po uspješnom rukovođenju Udruge bosanskih Hrvata “Prsten”. Pod njegovim ravnanjem HMI koja se bavi pitanjima i rješavanjem problema naših ljudi u iseljeništvu postiže zapažene rezultate. U intervjuu za naš portal gospodin Marić ističe koji su to problemi i putevi rješavanja istih naših hrvatskih iseljeničkih zajednica.

Institucija kojoj ste na čelu se zove Hrvatska Matica Iseljenika. Koji su problemi i čime se bavi?

- Samo ime kaže da se bavimo pitanjima iseljenika, a sam pojam “matica” kaže da ova institucija okuplja hrvatske iseljenike, i to radi već 66 godina. U tih 66 godina iznjedrilo se jako puno dobrih iskustva a koje je praksa potvrdila, ali i manje dobrih koje je odbacila. Ono što je zajedničko cijeli period jeste okupljanje ljudi koji su iz raznoraznih razloga otišli sa ovih prostora odnosno iz RH i BiH. Što se tiče iseljeništva sasvim je isti tretman bez obzira s kojeg dijela ovih prostora dolaze.

Što predstavlja to okupljanje?

- To je zapravo čuvanje identiteta, a koji se u prvom redu ogleda kroz jezik. Hrvatski jezik je osnov identiteta hrvatskoga naroda i on se čuva u iseljeništvu. Ja bih rekao, čak i bolje u nekim dijelovima iseljeništva, nego i uvom prostoru, u Domovini, jer ljudi to nose sa sobom i čuvaju. No, problem nastaje kod generacija iza. Da bismo taj problem uspjeli riješiti HMI ima sustavno organizirano učenje hrvatskoga jezika i kulture kroz programe. U okviru HMI, su škola hrvatskoga jezika i kulture, ali tu je i časopis “Matica”, koji je također u funkciji očuvanja hrvatskoga jezika. Održavaju se i razne tribine, susreti, znanstveni skupovi, druženja. Sve je to u funkciji zajedništva i integracijske veze raseljenih Hrvata.

Nabrojali ste niz projekata kojim se bavite. Iz toga zapravo i vidimo da HMI daje i logističku pomoć našim ljudima u iseljeništvu, a u smislu povezivanja naših ljudi. Na taj način zapravo i postaje “matica”, zar ne?

- Po svom sjedištu mi smo u glavnom gradu svih Hrvata, u Zagrebu. Imamo infrastrukturu i bogato iskustvo. Također, imamo tradiciju i kvalificirane ljude i ljudi nam dolaze, traže, nude, pridružuju se, tako da pored vlastite infrastrukture nama je na raspolaganje stavljena i infrastruktura iseljene zajednice i onda nam je puno lakše, u toj zajednici, u toj sinergiji svih napraviti neke projekte, neke sadržaje. A to nam čini i daje veliku prednost.

Posebno uspješan projekt jeste učenje hrvatskog jezika.

-Mi imamo školu hrvatskoga jezika i kulture i ona se tradicionalno održava već 25 godina. U nju se upisuju mladi od devet do 16 godina. Svake godine imamo po stotinjak polaznika. Ponekad se zna dogoditi da se neki polaznici po prvi puta susreću izravno s hrvatskim jezikom, bilo na teritoriju iz zemlje iz koje imaju podrijetlo i to zna biti vrlo dirljivo i impresivno. Treba vidjeti kad se okupe kako razmišljaju. Oni razmišljaju na način primjeren podneblju, ali ono što je svakako važno spomenuti jeste kako su njihovi preci otišli u svijet i naučili puno toga iz kultura i zajednica u kojima žive i sad izmiješano s hrvatskim identitetom daje jedan novi plemeniti štih i hrvatskom identitetu, ali i identitetu zemalja u kojima žive.

Vrlo je značajna pomoć koju Matica pruža našim iseljenicima u stjecanju hrvatskog državljanstva.

- Zahvaljujući komunikaciji mi smo danas u stanju povezati ljude u cijelom svijetu. Obzirom da su naša ciljna skupina Hrvati, razumljivo je da povezujemo upravo Hrvate na način da se najprije stvori odnos koji se kasnije specificira. Dakle, mislim da je primarno stvoriti odnose među tim ljudima, a potom će oni poprimiti specifične oblike tih odnosa i na taj način Matica pomaže u izgradnji poslovnih odnosa, a da bismo to pojačali organiziramo razne poslovne susrete, okrugle stolove, rasprave i poticaje u suradnji s drugim institucijama kojima je to primarna djelatnost. Organiziramo i rasprave na temu ulaganja i uzajamnih poslovnih povezivanja, tako da su interesi ostvarivi.

HMI izdaje već renomirani časopis “Maticu”.

- To je časopis koji izlazi jednom mjesečno u 2500 primjeraka i on se distribuira diljem svijeta. Doslovno. Ja bih rekao da gotovo ne postoji točka na kugli zemaljskoj gdje ovaj časopis ne dopire. To je živa riječ i ona iseljenicima jako puno znači. Nažalost, u vrijeme kada sredstva komunikacije poprimaju druga obilježja, i na sreću Matica je postala usporenija u tom pogledu (proces tiskanja i distribucije), pa pomalo i skupa, ali ono što je važno jeste to da je to nekako jedna vrsta naših sjećanja na prošlost i tradiciju. Časopis ima svog smisla i mislim da ga je važno zadržati.

Nedavno ste u nakladničkom dijelu javnosti prezentirali i Hrvatski iseljenički zbornik za 2018. godinu. On također ima bogatu tradiciju.

- Zbornik je zbir iseljeničkih priča gledano kroz različite kutove. Tu ćete naći priču o jednoj osobi sa svojim neobičnim iseljeničkim specifičnostima, ali tu ćete sresti i zajednice sa svojim pričama i to je jedno bogatstvo iseljeničkih događaja. Sadržaj i sve drugo je vezano za iseljeništvo. Ja mislim da je Iseljenički zbornik kroničar vremena iseljeničkog života i da on bilježi događaje, ali i osjećaje tih ljudi. Ako napravite analizu nekakvih sadržaja od danas i prije nekoliko godina onda će to vrlo lako i brzo zapaziti. Ne samo da bilježimo sadržaj nego i osjećaje i mislim da je to pravo bogatstvo. Ja bih rekao da je to ponos HMI. Moram istaknuti da sam nedavno imao prigodu biti s premijerom države i uručiti mu Iseljenički zbornik. Izrazio se izrazito pohvalno.

Radite i na promociji naših ljudi u iseljeništvu. Bili ste i na dodjeli “Domovnice”?

- To je posao HMI i mene kao čelnog čovjeka ove institucije. Bio sam u Frankfurtu i imam retrospektivu na moje doživljaje u Njemačkoj od prije 30-40 godina i danas. Kad gledam tu hrvatsku zajednicu danas u odnosu na vrijeme kad sam ja živio tamo, vidim značajne promjene. Ti su se ljudi asimirali u njemačko društvo i to je pohvalno. Oni su dobili status pripadnika njemačke zajednice, a u isto vrijeme, moj je doživljaj da se taj emotivni nacionalni naboj uopće nije smanjio. Rekao bih da se i povećao i to je, po meni, rekao bih, fascinantna pojava. Oduševljen sam događajem u Frankfurtu. Bilo je lijepo biti tamo i sudjelovati s tim ljudima. Imao sam prigodu uručiti i nagradu najaktivnijoj udruzi tamo. Za pohvalu je i činjenica što se te udruge nagrađuju a koje zbog rada to i zaslužuju.

Najavljujete putovanje u Južnu Ameriku?

- Južna Amerika je posebno zanimljiva, jer je tamo dosta velika hrvatska zajednica i ako gledamo strukturu tamo je puno mladih ljudi, koji su jako obrazovani, vjerojatno zbog visoke razine dostupnosti procesa obrazovanja. No, zbog uvjeta u Latinskoj Americi, zbog turbulencija, nemira i događaja, čini mi se da ta zajednica pokazuje veći interes od ostalih za povratak u RH i možda bi mogla biti ciljna skupina za nekakav organizirani sustav povratka iseljenika. Kao i u svim drugim dijelovima svijeta, tako i u Južnoj Americi zajednica je jako aktivna. Aktivna je i u Australiji i na Novom Zelandu. Iznenadio sam se koliko su djelatne te naše zajednice ne samo da njeguju kulturu i osjećaje, nego su one vrlo djelatne, vrlo poduzetne i vrlo organizirane, a to je opet priča o vitalnosti našeg hrvatskog naroda.

Porijeklom ste iz bosanske Posavine. Među iseljenicima je i veliki broj Posavljaka, koji žive vani, ali i u RH. Među njima su brojni i oni koji su svojim radom ostavili trag na polju gospodarstva, kulture i umjetnosti. Što to ima taj zavičajni kamenac kojega ljudi iz bosanske Posavine nose u svijet?

- Možda mediji malo više bacaju pozornost na nas. Ja sam ponosan na svoje podrijetlo. Ono je odredilo i moj identitet. Kad ja, kao nekakvu projekciju podrijetla radim, onda kažem da je to mirno podneblje, ravničarsko, koje rađa vrijedne ljude, a kojima je faktor vremena primaran. Važno je hoće li padati kiša ili sjati sunce, da bi mogli raditi što duže i više. Orijentirani smo na rad. I ako postoji nešto u što ja vjerujem da daje rezultate, to je djelatni, radni dio. Sve ideje, ma kako bile dobre, ponekad čak i genijalne, bez svog otjelovljenja, bez dobre izvedbe, ostaju samo puke želje. Ono što je karakteristično za ljude tog kraja jeste činjenica da želje znaju pretvarati u ciljeve, a to znači da vrlo lako i brzo pristupaju operacionalizaciji tih želja i izvedbi, a to je opet s puno rada. To naše životno iskustvo nas tjera da se iz generacije u generaciju ponavlja, jer u svakom slučaju, svaka druga generacija gubi sve ono što je stečeno, pa onda stalno treba opet iz početka, ali... Eto, uz sve loše strane takvog načina življenja, dobra strana je to što razvija sposobnost rada, borbe, stvaranja.

Anto Pranjkić/Posavina.org