ESKLUZIVNI INTERVJU: IVICA MIŠIĆ, ZASTUPNIK U SABORU REPUBLIKE HRVATSKE
- Post 10 Svi 2018
Stanje nije dobro, ali se ipak u BiH i Hrvatskoj može pošteno živjeti
Zastupnik u Saboru Republike Hrvatske Ivica Mišić rodio se 23. veljače 1955. godine u Dubravama u blizini Brčkog, u Bosni i Hercegovini. Član je Saborskog odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Već više od 40 godina bavi se privatnim poduzetništvom. Živi u Vinkovcima. Oženjen je i otac troje djece.
Gospodine Mišiću, porijeklom ste iz bosanske Posavine. Rođeni ste u Dubravama u blizini Brčkog. Vaše selo odolijevalo je raznim Scilama i Haribdama te i unatoč silnim pritiscima i poteškoćama zadržalo je hrvatski katolički identitet.
- Rodio sam se u Dubravama kod Brčkog. Tamo sam živio do 25 godine života i onda sam prešao u Slavoniju, u u Vinkovce, mada ja i danas često odem u Dubrave i mislim da nikada nisam otišao. Da, Dubrave su jedno selo, ne tako malo, u kojem živi 99,99% hrvatskog življa. Posebno volim svoje selo i u njemu uživam. Dolazim tamo gotovo svake nedjelje, jer Vinkovci nisu daleko. Poznajem dobro naš posavski narod i taj hrvatski identitet te mogu iskreno reći kako su me Dubrave odgojile, a one su i danas nešto posebno u mojoj duši.
U nekoliko ste navrata, ovdje u Saboru RH, jasno i glasno iznosili svoje katoličke stavove. Često ih u Saboru pokazujete.
- Da, Emocije me vežu za moje Dubrave, i za Bosnu i Hercegovinu u cjelini, tako da jasno govorim ono što mi leži na srcu, što mislim, doživljavam, što osjećam. Žao mi je hrvatskog naroda u bosanskoj Posavini, koji je, usudim se reći, na neki način i izdan. Desilo se što se desilo. Narod je izašao da ne izgine. U jednom trenutku rata bili smo toliko nemoćni da sve to držimo. Međutim, sada nakon 20 godina mi je izrazito krivo što se hrvatska vlast, a tako i hrvatska vlast u BiH, ne zalaže dovoljno kako bi se naši ljudi vratili u svoje domove, kako bi konačno popravili te kuće koje i danas stoje spaljene, tamo oko Dervente, Broda, Doboja, u Srednjoj Bosni. Dosta sam puta i Premijeru govorio a i sada pokušavam iz Sabora djelovati i činiti sve kako bismo vratili moral i dostojanstvo tim ljudima, koji su izgubili osnovne uvjete za život u prelijepoj Posavini. Trebamo ih učvrstiti u stavu kako imaju pravo na svoju imovinu. Međutim, vidimo da to u Republici Srpskoj ne ide lako, a mi, kako u RH tako i u BiH dozvoljavamo onom koji nas je istjerao, da još uvijek, na neki drugi način, ratuje u miru i ne dozvoljava povratak tamo gdje je to vjekovima naše. Oni koji poznaju povijest znaju da je do dolaska Turaka taj prostor bio katolički hrvatski prostor.
I tijekom posljednjih nastupa u Saboru ste govorili glasom svojega naroda i iznosili ste, ne samo svoj, nego glas naroda kojemu pripadate. Posebno za vrijeme rasprave o ratifikaciji Istanbulske konvencije.
- Slušajte kada pred vas dođe neka točka Dnevnoga reda, vama počne govoriti srce kako se trebate ponašati. Uključite razum i tako donosite svoje osobne odluke. Nisam podržao Istanbulsku konvenciju, iako podržavam premijera Plenkovića. Smatram da je i Crkva u Hrvata trebala, po mom mišljenju, biti puno jasnija i barem nama zastupnicima jasno reći kako konvenciju ne treba podržati, ali volio bih da nas je Crkva tako i testirala. Crkva je trebala okupiti sve nas saborske zastupnike, svih 151, i lijeve i desne, jer svi smo Hrvati i vidjeti tko kako diše. Volio sam da je taj test bio prirodan na način da se to jednostavno kaže: “Gospodo, nemojte to podržati!”, onda bismo vidjeli kakve bismo rezultate imali. Postoje ljudi koji se dobro ne razumiju u ta pitanja, a živimo u zemlji u kojoj su različiti utjecaji na snazi. Crkva je govorila, ali ja mislim da to nije činila dovoljno jasno. Poslije toga događali su se kojekakvi prosvjedi, koji se prema mom mišljenju ipak nisu trebali ovako dogoditi, jer na kraju ispada da je sve upereno protiv politike a ne protiv konvencije. To je ono što mene smeta. Volio bih da se sve više u duhu katoličanstva dogodilo, kako bismo vidjeli koliko smo mi, hrvatski zastupnici u Saboru odgojeni u duhu kršćanstva.
Uskoro u Sabor na Dnevni red dolazi novi “ispit zrelosti”. Dolazi Nacrt Prijedloga za izmjene i dopune Obiteljskog zakona.
- Ne znam što piše u tom Nacrtu, ali ćemo vidjeti na što će se sve to odnositi. Tada ću znati, a vjerujem i sve što je u skladu s katoličkom vjerom, i podržati. Naravno, da se neke stvari i ne mogu podržati. Ja ću se truditi biti konstruktivan i sasvim jasno objasniti s čim se i zbog čega ne slažem, ako bude potrebe i razloga. Ja bih volio da i taj Zakon bude onakav kakav treba biti. No, nažalost, ovaj svijet sve više ide u jednom drugom smjeru. Pitam se kada smo mladim ljudima otvoreno govorili protiv kriminala. Morali smo se davno opredijeliti kako se više ne bi dešavao kriminal i svi smo ga trebali žešće osuditi. Međutim, mislim da se po tom pitanju šutilo. Volio bih da u našoj Hrvatskoj vlada onaj stari odgoj, i mislim da je to jako potrebito. Mislim da su jedan veliki problem napravili i kompjuteri, Internet, jer djeca “surfaju” a mnogo je tih negativističkih pojava koje se tamo nude. Mnogo više nego onih pozitivističkih, a sve to dolazi iz svijeta. Europa ulazi na naše prostore, i to će se nastaviti, htjeli mi to ili ne htjeli, ali ovdje je i utjecaj Crkve vrlo snažan, jer mi smo jedan sasvim drugi narod. Ako smo pod Turcima izdržali 500 godina i zadržali svoju vjeru, zahvaljujući prije svega Crkvi, ali i savjesti građana, onda ćemo se moći održati i protiv zla suvremenoga svijeta. Prema tome, ništa ne treba raditi prisilno, nego svoje stavove zastupati jednostavno, odlučno i dostojanstveno.
U Saboru RH ste također postali zapaženi izlaganjem tijekom rasprave o mogućem opozivu potpredsjednici Vlade Martini Dalić. Zašto su vaši stavovi bili takvi?
- Neki su se možda malo i iznenadili, ali ja uvijek imam svoj stav, bez obzira kako drugi razmišljaju, pogotovo kada je u pitanju poduzetništvo. Ja imam svoju tvrtku u BiH i Hrvatskoj. Zašto sam ministricu Dalić želio pohvaliti? Jednostavno. Mene je ministrica Dalić iznenadila kada se nije ustručavala reći kako je pisala Lex Agrokor. Imala je hrabrosti to reći. Agrokor je trebalo spasiti i to je dobro. Kako će se on dalje razvijati ostaje da se vidi. Međutim, u čemu je problem? Ja mislim da je problem u tomu što sve dosadašnje Vlade nisu vodile računa o Todoriću. Svi su ga “milovali”, iako svaki zdrav i normalan čovjek, koji se bavi biznisom i koji imalo razmišlja o Hrvatskoj, treba shvatiti da kada Todorić dobija ( pretpostavljam da je više dobio nego kupio), daje mogućnost da može doći u propast( kao što je i došao) i onda tvrtka postaje problem za Hrvatsku. Ako se već davalo, a kupit se nije moglo, jer te milijarde nisu postojale, trebalo je to raspodijeliti drugačije. Banke su podržavale samo određene ljude. Mislim da je Agrokor trebao biti podijeljen na više ljudi i tako bismo imali manje potresa. Nažalost, danas imamo jedan veliki potres, koji je, osobno mislim saniran, ali to je sve pitanje vremena i niza okolnosti.
Očito je da su Vaši stavovi, gospodine Mišiću, po različitim pitanjima i različiti. Očito je da Vam se teško mogu nametnuti stavovi većine. Ključno je pitanje, što je u politici i u životu uopće, najvažnije. Biti čovjek i imati stav bez obzira kako se na to gledalo?
- To je najbitnija stvar. Prije dolaska u Sabor ja se nikada nisam bavio politikom. Do svoje 60-te nikada nisam bio član niti jedne političke stranke, ali me sada nešto povuklo. Moji prijatelji iz Udruge bosanskih Hrvata “Prsten” su me prepoznali kao osobu koja bi mogla voditi podružnicu u Vukovarsko-srijemskoj županiji i tada sam se angažirao. Iz toga se sve rodilo i evo me danas ovdje. Da budem iskren, sve što sam vidio prije 20 godina vidim i danas. Vidim da Republika Hrvatska nije išla u onom smjeru u kojem je trebala ići. Radim za jednu slovensku tvrtku već 42 godine i to bez ikakvih problema i s njima i sa svojim radnicima, i upravo ti ljudi, koji sa mnom rade tolike godine, imaju pravo govoriti o meni kao čovjeku.
U posljednje vrijeme vidimo kako je jedan od ključnih problema u Republici Hrvatskoj odlazak brojnih mladih ljudi iz zemlje. Oni kažu da su glavni razlozi korupcija i nejednakost u svim područjima ljudskog življenja. Međutim, evo, vidimo da se u ovoj državi, postoje primjeri, malobrojni, ali postoje, koji govore kako se i u ovoj državi može lijepo i pošteno živjeti. Kako?
- Ja mislim da se i u Hrvatskoj, ali u BiH može lijepo i pošteno živjeti. Međutim, i politika jednom mora stati podržavati podobne i mora davati šansu svima a ne samo svojima. Moramo gledati na način da uvijek na prvom mjestu treba biti sposobnost. Nažalost, ja moram reći kako smo mlade ljude naučili kako treba ne raditi. Izašlo se iz komunizma u kojem se govorilo: završi školu, pa makar ništa ne radio. Ja sa Slovencima radim preko 40 godina i davno sam već vidio koliko su kod njih bitni rad, red i odgovornost. Kod nas je to drugačije. Mi najprije gledamo kako ćemo djetetu kupiti dobar auto, a da u njih ugradimo rad, red i odgovornost ostavljamo na zadnje mjesto. Ja pokušavam osjetiti život jednog normalnog i pristojnog čovjeka. Mislim da je, ipak, najvažnije biti na zemlji, prisjetiti se djetinjstva i onog iz čega smo svi skupa izašli i što smo imali. To cijenim. Jutros idem uz ove stube tu ispod zgrade Sabora, i vidim kako tamo nema jednog “cige”, Roma, koji je tamo svaki dan i prosi. Meni bilo neobično, a bio sam pripremio milostinju. Falio mi je jutros. Mi jednostavno o tomu moramo razmišljati. O onim malim ljudima. Jednom prigodom Einstein je rekao kako je znanost kad sve znate a ništa ne funkcionira. Praksa je kad sve funkcionira a vi ne znate kako. Moramo praksu dotjerati u pravnu državu. Vidimo i sami kako nam se Slavonija prazni. Što će nam škole, bolnice kad u njima nema ljudi? Upropastiti nešto kao što je Slavonija može samo pomračen um. Ja sam obišao svijet, promatrao, ali ono što ima Hrvatska malo koja zemlja na svijetu ima i da nam sela i gradovi propadaju, to je stvarno i za ne povjerovati. Da smo kojim slučajem uzeli četiri poštena seljaka, čini mi se, kako bi držala pet puta bila bolja. Nažalost, naši intelektualci nisu pokazali dovoljno znanja i poštenja. Mislim da znanje imaju ali ga ne pokazuju, a poštenje nemaju pa nemaju što pokazati. No, istina je i to da sve postkomunističke zemlje muku muče s istim stvarima. Ali, nije svugdje ista razina. Moramo reći i to da je ostalo mnogo jugoslovenske garniture u našim institucijama, i to se može i danas osjetiti, čak i u Saboru. To je problem koji moramo otkloniti i to narod mora prepoznati. Istina je, da čak i oni koji su stavili ruku na srce, svi znamo, nažalost, da su upravo ti ljudi opljačkali ovu državu na neki način i takvim ne treba dozvoliti da pokušaju ponovno isto učiniti. Mi se okrećemo lagano. Rekli bismo, kako vjetar puše. Danas ću bit komunista, sutra veliki Hrvat, ako bude vrijeme tražilo i nešto treće bit ću. To nije dobro i naš se narod jednom mora uozbiljiti i shvatiti da samo sposobni ljudi mogu nešto napraviti. Iskoristio bih ovu prigodu i rekao našim mladim ljudima da najprije odrade svoj životni vijek, a onda uđu u politiku, jer onda će vidjeti mnogo stvari mnogo jasnije. Ja želim pozdraviti moju Posavinu, Bosnu i Hercegovinu, moju Slavoniju i ljude u njima. Želim ih ohrabriti da rade. Polako se i u ovoj zemlji otvaraju neke nove mogućnosti. Ova je godina malo bolja i ako ovako nastavimo mislim da ćemo i “poskočiti”. Premijera Plenkovića podržavam u ovom trenutku. Smatram da on radi dobar posao i da mi trebamo smiriti situaciju, jer u stalnom ljuljanju ništa ne funkcionira, a naslijedili smo mnogobrojne probleme, koji su se nakupili u ovih 25 godina neovisne nam Hrvatske. I kako se ne bismo zavarali: osobno mislim da su za stanje u ovoj državi odgovorne sve vlade, i lijeva i desna, a ja osobno imam dojam da ova Vlada to pokušava ispraviti.
U posljednje vrijeme vidimo kako na vrlo visoke pozicije u Republici Hrvatskoj dolaze ljudi koji su ponikli na brčanskim prostorima. Nabrojimo samo neke: Državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa Juro Martinović, ravnatelj Hrvatske Matice Iseljenika Mijo Marić, profesori- svećenici pater Mijo Nikić i pater Juro Zečević, profesori na KBF u Zagrebu, i mnogobrojni drugi... Gospodine Mišiću, što je taj kamenac kojega nosite? Je li to možda posavska gruda, očeve žuljevite ruke, kršćansko promišljanja koje kaže da bez muke nema uskrsnuća ili je to jedan miks svega gore izrečenoga?
- Rekao bih, kako smo prije svega katolici, djelatni vjernici, a naravno da je tu i Božje proviđenje. Nešto se dešava čega mi nismo niti svjesni. Nikada nisam niti pomislio da ću se baviti politikom, a eto, dva puta sam ušao u Sabor. Kako je to moguće? Nikada ni od koga nisam zatražio glas. Ja sam sebi jednostavno rekao: Ako vrijediš proći ćeš, a ako ne vrijediš ne trebaš tamo niti biti. Ja dobro znam naš brčanski posavski narod svjetskog rata na našoj općini je ubijeno 1300 Hrvata. Moj je otac bio na strijeljanju. Bog ga je spasio. Moj je stric poginuo 28. svibnja 1945. godine, kada je rat stao. Tada su obijali ljude koji im nisu odgovarali. Nažalost, izdajnici su bili naši. Ja volim Bosnu i Posavinu. Vidimo da se radi o poštenom narodu. Možemo vidjeti kako su samo oni u Zagrebu i Brodu i drugim mjestima popravili kuće i rade. Mi u BiH i nemamo neku hrvatsku politiku. Bio je Zubak, ali je sklonjen. Imamo Boga i to nam je dovoljno. No, nešto mora učiniti i čovjek. Nadam se da će se naši Posavljaci vratiti u što većoj mjeri. Evo, na primjer, u mojim Dubravama vidio sam neki dan 10 novih kuća i to me je posebno obradovalo. Ja volim i druge, ali koliko oni mene, toliko i ja njih. To je život i njega se ne treba plašiti. Ja poštujem druge narode, jer čovjek, ako vjeruje, ne može mrziti drugoga i drugačijega. Prema tome, sve treba uvažiti, ali politika kojom se ponašaju Srbi nije politika koja mi odgovara. Neki su me i u Saboru prozivali i govorili kako ne volim Srbe. To nije istina. Ja ne volim srpsku politiku, a ne Srbe kao ljude. Ja nisam došao u Sabor da nešto zaradim. Sve sam već zaradio svojim rukama bez kriminala i to je ono čemu težim. Poslovan čovjek mora uvijek raditi. U poslu zasluge ne postoje. Ja volim svoje radnike i oni vole mene. Obilazim svoje tvrtke. Naporno je, ali ako se želi, sve se stigne. No, moram priznati da nisam zadovoljan sudjelovanjem naših jako kvalitetnih ljudi i kadrova u politici. Malo nas je i zato se neke odluke i donose mimo nas i na našu štetu. Morali bismo se više ujljučiti u aktivno bavljenje politikom.
Anto Pranjkić/ Hrvatski-dom.com
