Hrvatski dom

Download Template for Joomla Full premium theme.

Deutschland online bookmaker http://artbetting.de/bet365/ 100% Bonus.

Online bookmaker bet365

Pater Mijo Nikić, profesor na Fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu

Istinska vjera je moć u nemoći

123445678911unnamedPrava vjera je u vezi s onim što je s druge strane mogućega, zato se može reći kako je ona povezana sa svim mogućnostima. Istinska vjera je moć u nemoći. S pravom smijemo reći da vjerovati znači prekoračivati granice običnoga i mogućega, prekoračivati svijet pojavnoga i ulaziti u Božji svijet, u svijet njegove vladavine, a to znači u svijet bezgranične ljubavi. Vjerovati Bogu znači imati neograničeno povjerenje u Boga i vjerovati u njegovu ljubav, te prihvaćati i usvajati njegove misli kao svoju životnu filozofiju. Budući da su svi ljudi, htjeli ili ne htjeli, znali to ili ne znali, po svojoj naravi religiozna bića, u svima njima "drijema" ili možda "spava" veliki vjernik koji se može probuditi. Ako se u čovjeku ne aktivira ta sposobnost vjerovanja, on će lakše postati žrtvom raznih strahova i duševnih bolesti

 Razgovarao: Anto Pranjkić

Svećenik i redovnik Družbe Isusove, rođen je 18. 02. 1953. u Gornjem Zoviku, općina Brčko u Bosni i Hercegovini. Studij filozofije i teologije završio je na Filozofsko-teološkom Institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Zaređen za svećenika 1980. u zagrebačkoj katedrali. Na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu postigao je stupanj magiste¬rija iz dubinske psihologije. Doktorirao 2002. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Naslov disertacije je bio: Slika Boga u novim religijskim pokretima: Jehovini svjedoci, Crkva Isusa Krista Svetaca posljednjih dana (mormoni), Crkva ujedinjenja (Sun Myung Moon), New Age. Na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu predaje psihologiju, psihologiju religije i povijest religija, a na teološkom institutu DI (studij teologije) eshatologiju i sakramente pomirenja i bolesničkog pomazanja. Zajedno s patrom Cvekom vodi Zakladu „Biskup Josip Lang“ koja se brine za stare, siromašne i nemoćne osobe.

1234unnamed

Objavljuje u časopisima: Obnovljeni život, Glasu Koncila, Bogoslovskoj smotri, Glasniku Srca Isusova i Marijina i drugim časopisima. Urednik je nekoliko zbornika: Novi religiozni pokreti (1997) i Reinkarnacija i/ili uskrsnuće (1998), Diktatura relativizma (2009). Objavio je više samostalnih i skupnih knjiga. Sudjeluje na stručnim domaćim i međunarodnim skupovima o novoj religioznosti kao predstavnik Hrvatske biskupske konferencije ili svoga matičnog fakulteta. Također prati nove spoznaje na temu vjere i zdravlja.

Pater Nikić, kakva je, prema Vašem mišljenju veza između vjere i zdravlja?

Pravo, istinsko ozdravljenje događa se vjerom u Svemogućeg Boga koji iznutra mijenja čovjeka i otvara mu neslućene horizonte slobode i novog života. Međutim, vjera kao temeljno povjerenje u Boga traži da priznamo istinu o sebi, da se spustimo u svoju nemoć, na pravu razinu svoje egzistencije i da se tamo susretnemo sa svojim ranama, svojim traumama i potisnutom tjeskobom koju izaziva osjećaj vlastite nemoći. Tko se usudi jedno vrijeme izdržati toj tjeskobi i priznati vlastitu nemoć, ima veliku šansu da istinski zavapi Bogu i bude uslišan, jer ga Bog upravo tamo čeka. Bog nalazi svoj narod kao i svakog pojedinca u “pustinjskoj jezivoj pustoši” kako to lijepo reče biblijski pisac. Za razliku od sugestije i autosugestije u kojoj djeluje magijska svijest koja ima samo ograničenu i privremenu moć, prava vjera otvara neograničene mogućnosti čovjeku koji svoju nadu stavi u Svemogućeg i dobrog Boga. «Sve je moguće onome koji vjeruje», kaže Isus (Mt 9,23).

Zanimljiva je ta usporedba između sugestije i vjere. Možete li nam još nešto reći o magijskoj svijesti i njezinu učinku u našem životu?

Razni priučeni terapeuti alternativne medicine igraju na kartu spomenute magijske svijesti koja nudi čudesno rješenje svih problema, pa čak i liječenje na daljinu ili gledajući sliku osobe koja je u nevolji. Međutim, magijska svijest nije rješenje jer osoba i nakon privremenog uklanjanja simptoma neke bolesti bitno se ne mijenja, a to znači ne mijenja svoju životnu filozofiju, svoj stil života koji je i doveo do simptoma bolesti. Lako je ukloniti simptom bolesti, ali je teško promijeniti stil života. Teško je odreći se pušenja, alkohola, droge, neprimjerenog i rečeno religijskim rječnikom, teško se odreći grešnog načina života. To se sugestijom ni autosugestijom redovito ne može riješiti ni promijeniti na bolje. To je moguće postići samo onda ako osoba u rješavanje svojih problema uključi svoju duhovnu dimenziju. To znači tek onda kad osoba spozna i prihvati pravu istinu o sebi i svojim problemima, kad se racionalno i kritički postavi prema sebi, kad odluči da će mijenjati neprimjereni stil života, i kad u svojoj vjeri zatraži od Boga pomoć za to, tek tada su stvoreni preduvjeti da dođe do autentične promjene i ozdravljenja.

Slično se može reći i za neka čudesna ozdravljenja koja se događaju na karizmatskim seminarima koje vode domaći ili strani karizmatičari. Moguće je naime, da se neka od ozdravljenja tamo proglase čudesnima , a da se ipak ne radi o pravom čudu, nego samo o trenutačnom uklanjanju simptoma koji se kasnije opet vraćaju. Što vi, kao psiholog i vođa duhovnih vježbi kažete na to?

Imate pravo. Poznati su primjeri osoba koje su se javile na tim seminarima da su ozdravile i treba im vjerovati jer su one tada stvarno bile oslobođene simptoma svoje bolesti, međutim vrlo brzo, nakon nekoliko dana ili mjeseci isti simptomi stare bolesti kod nekih su se osoba opet vratili. Takva osoba dakle nije čudesno izliječena, nego samo privremeno zaliječena, odnosno oslobođena privremeno simptoma neke bolesti. Drugim riječima u takvom slučaju na djelu je bila moć sugestije karizmatičara voditelja seminara ili moć autosugestije samog bolesnika da će ozdraviti od svoje bolesti. Budući da se promjena dogodila pomoću sugestije ili autosugestije, ona nije bila trajna jer to sugestija i autosugestija ne mogu postići ako se bitno ne promijeni stil života, kriva životna filozofija koja je i dovela do bolesti. Na spomenutim karizmatskim seminarima stvori se atmosfera pogodna za vjeru, ali također pogodna i za sugestiju i autosugestiju. U prvi plan dolaze emocije: puno se pjeva, pleše, daje se oduška molitvama u jezicima, kako bi što više progovorila čovjekova sputana podsvijest u kojoj se nalaze potisnuti konflikti, ukliješteni afekti, zamrznuti strahovi, drugim riječima bolne psihotraume. U ambijentu u kojem se mogu i smiju spontano izraziti emocije kroz molitvu, pjevanje, plesanje, držanje za ruke i slično, otvaraju se mogućnosti trenutačnog rasterećenja potisnutih bolnih emocija, a samim tim dolazi i do uklanjanja simptoma koji su povezani s potisnutim psihotraumama. Međutim, to nije definitivno rješenje. Ako se osoba bitno ne promijeni, te i dalje nastavi rješavati svoje probleme tako da ih potiskuje, simptomi psihosomatskih bolesti opet će se javiti i osoba će ponovno biti bolesna. Tek istinska vjera koja se oslanja na ljubav i svemoć Boga može učiniti čudo i vratiti osobi potpuno ozdravljenje.

Kakva je to prava vjera i što, po Vama, znači istinski vjerovati?

Prava vjera je u vezi s onim što je s druge strane mogućega, zato se može reći kako je ona povezana sa svim mogućnostima. Istinska vjera je moć u nemoći. S pravom smijemo reći da vjerovati znači prekoračivati granice običnoga i mogućega, prekoračivati svijet pojavnoga i ulaziti u Božji svijet, u svijet njegove vladavine, a to znači u svijet bezgranične ljubavi. Vjerovati Bogu znači imati neograničeno povjerenje u Boga i vjerovati u njegovu ljubav, te prihvaćati i usvajati njegove misli kao svoju životnu filozofiju. Budući da su svi ljudi, htjeli ili ne htjeli, znali to ili ne znali, po svojoj naravi religiozna bića, u svima njima "drijema" ili možda "spava" veliki vjernik koji se može probuditi. Ako se u čovjeku ne aktivira ta sposobnost vjerovanja, on će lakše postati žrtvom raznih strahova i duševnih bolesti. Naime, suprotnost vjeri nije toliko nevjera koliko strah. Tko nema vjere lakše postaje žrtvom iracionalnih strahova. A tko ima pravu vjeru lakše podnosi bilo koji strah, odnosno lakše i brže se oslobađa tjeskobe i straha, budući da se svojom vjerom otvara čudesnom djelovanju milosti Božje i spasonosnom učinku Božje ljubavi.

Čini se da vjera svakog čovjeka ovisi o slici Boga koju svatko u sebi nosi. Jedna od Vaših knjiga nosi naslov Krive i prave slike Boga. Recite nam nešto o tome.

Istina je da vjera, pa i ljubav prema Bogu i bližnjemu, uvelike ovisi o slici Boga koju nosimo u sebi, u svojoj svijesti i podsvijesti. Prave slike Boga pomažu osobi da zauzme pravi odnos prema Bogu, da u Bogu nađe sigurnost i mir. Ispravna slika u duši vjernika, pomaže mu da istinski ljubi bližnjega, da ga gleda iz Božje perspektive i da prema njemu postupa po volji Božjoj. Krive pak slike Boga uzrokuju bježanje od Boga ili pobunu protiv njega, a samim time mogu dovesti do neurotične pobožnosti pa i do duševnih poremećaja. Osoba opterećena krivom slikom Boga najčešće je negativno raspoložena prema drugima za koje nema prave ljubavi ni razumijevanja. U knjizi koju ste naveli Krive i prave slike Boga, donio sam deset krivih i deset pravih slika Boga koje se najčešće mogu susresti kod vjernika, pa i nevjernika. Najčešće krive slike Bogu su sljedeće: nemoćni Bog, nemilosrdni, nezainteresirani, trgovački, magijski, demonizirani, sekularizirani, ćudljivi, moralizirajući i mrzovoljni Bog. Prave slike Boga su: svemogući Bog, milosrdni, zainteresirani, onaj koji prvi bezuvjetno ljubi, slobodni Bog koji poštuje ljudsku slobodu, Bog koji je ljubav sama, transcendentni, vjerni, dobri i Bog koji se voli šaliti. Prave slike Boga potiču čovjeka na predanje Bogu i na istinsku molitvu kojom se postiže od Boga sve ono što se vjerom traži.

Što je zapravo molitva i kakva ona treba biti da bi nam osigurala kod Boga ono za što ga molimo?

Molitva u svom osnovnom shvaćanju znači druženje i razgovor s Bogom. A Bog kao Apsolutno Dobro i Stvoritelj čovjeka jest i najbolji liječnik za njegovu dušu i tijelo. Moliti se Bogu u atmosferi povjerenja i predanja djeluje na dušu spasonosno, a proizvodi terapeutske učinke također i na tijelu. Knjiga Sirahova u Bibliji izričito kaže: “Sine moj u bolesti ne budi potišten, već se Bogu moli jer on zdravlje daje” (Sir 38, 9). Molitva je svemoćno sredstvo kojim čovjek može postići sve što zaželi ukoliko pritom ima jaku vjeru. Sve je, naime, moguće onome koji vjeruje. “Molite i dobit ćete”, kaže Isus u Bibliji. Molitva kao psihoterapeutsko sredstvo pomaže tako što omogućuje osobi da u atmosferi bezuvjetnog prihvaćanja s Božje strane izrekne Bogu svoju muku, sve ono što tišti dušu. I ovdje je važno što više aktivirati svoju vjeru da nas Bog stvarno sluša, čuje i da nam može pomoći. Ozračje Božje ljubavi doživljene u molitvi čisti psihu od negativnih misli i deprimirajućih osjećaja, liječi rane duše i povećava slobodu i jasnoću duha. Vjernik koji se moli, na najboljem je putu da snagom koju prima od Boga u molitvi, pobijedi svoju neurozu i razne oblike depresije. Plodovi dubinske molitve ili meditacije su: doživljaj Božje ljubavi koja nas bezuvjetno prihvaća takvima kakvi jesmo; raste u osobi osjećaj vlastite vrijednosti i osobnog dostojanstva; osjećaj manje vrijednosti, depresivne misli i tmurna raspoloženja iščezavaju kad čovjek doživi da je prihvaćen i voljen od Onoga koji je Ljubav sama; aktivira se želja da izađemo iz sebe, iz svog malog i ograničenog svijeta i da se počnemo više zanimati za druge. Tko se u molitvi malo više približi Bogu, on ne može više ostati stari čovjek, on svuda oko sebe širi miris božanskog. On i sam postaje milosrdan, pun ljubavi i razumijevanja za one koje susreće na svom životnom putu. Plod molitve je zdravlje duše i tijela. “Duša se hrani onim što je veseli”, kaže sv. Augustin, a nju najviše veseli druženje s Bogom koje se ostvaruje po molitvi. Radost duše se zatim prenosi na tijelo koje počne bolje i zdravije funkcionirati.

Mnogi od naših branitelja doživjeli su u Domovinskom ratu teške psihotraume koje su ostavile bolne posljedice u njihovoj psihi, a nerijetko se to negativno odrazilo na obitelji u kojima oni žive. Što je psihotrauma i zašto je opasno po zdravlje osobe?

Psihotraumu uzrokuju stresni događaji kojima se psihološki obrambeni mehanizmi nisu mogli adekvatno suprotstaviti i brzo ih nadvladati ili zrelo integrirati u cjelinu ličnosti. U većini slučajeva ti su zastrašujući događaji potisnuti u podsvijest i tamo, slikovito rečeno, “zamrznuti”, odakle kasnije na različite načine ugrožavaju duševno a i tjelesno zdravlje osobe i ozbiljno ugrožavaju funkcioniranje čitave obitelji u kojoj se oboljeli od PTSP-a nalazi. Slikovitu, ali stvarnu definiciju psihotraume kao “užasa koji je zamrznut u pamćenju”, dao je jedan veteran Vijetnamskog rata, 24 godine nakon što je preživio užasnu epizodu. Ovaj veteran vijetnamskog rata probudio se na prasak groma i istog trena ostao paraliziran od straha. Svojim mislima i osjećajima vratio se u Vijetnam gdje je vidio sebe na svom stražarskom mjestu.

Koje su osnovne karakteristike i štetne posljedice psihotraume?

Štetne i bolne posljedice psihotraume vidljive su svim razinama osobnosti. Na tjelesnoj razini očituju se psihosomatske bolesti. Slikovito rečeno, kad duša jako trpi, onda se tijelo ponudi da joj pomogne i na se primi nešto nutarnje napetosti i patnje. Kad tuga i žalost ne mogu "izaći na suze", onda "plaču" tjelesni organi: glavobolje, čir, infarkt, alergije, artritis, arterijska hipertenzija, astma, bolovi u leđima, prsima, vratu i ramenima, kožne bolesti, razni seksualni poremećaji, česte prehlade, probavne smetnje, srčane tegobe. Na psihičkoj razini pojavljuju se razni anksiozni poremećaji te neurotična i psihotična depresija. Javljaju se povratna i nametljiva sjećanja na traumatski događaj. Događaju se zastrašujući snovi u kojima se ponovno odigrava traumatski događaj. Ponekad se javljaju i disocijativna stanja u kojima osoba proživljava dijelove strašnog iskustva i ponaša se kao u vrijeme događaja. Traumatizirane osobe izbjegavaju misli, osjećaje, razgovor, situacije, ljude i sve ono što je na bilo koji način povezano s traumom. Zbog toga osoba može imati amneziju, teški zaborav važnih vidika traumatskog događaja. Traumatiziranu osobu progoni stalni osjećaj anksioznosti i pretjerane budnosti tako da je obične sitnice razdražuju i živciraju. Ima problema sa spavanjem jer često u snovima proživljava traumatski događaj. Neke osobe postaju previše razdražljive, ne mogu kontrolirati izljeve svoga bijesa. Imaju velikih poteškoća u koncentriranju i ispunjavanju svojih radnih dužnosti. Na društvenoj razini javlja se tzv. “emocionalna anestezija” ili osjećajna otupljenost i nezainteresiranost čak ni za veoma bliske i drage osobe. Traumatizirana osoba se osjeća izdvojenom ili otuđenom od drugih ljudi i osjeća se bez životnih perspektiva, npr. ima veliku bojazan da se neće oženiti, imati djecu, uspjeti u životu. Ima negativan stav prema drugim osobama i društvu u cjelini. Jedni se od društva izoliraju i trpe u svojoj samoći, a drugi postaju agresivni i za svoje muke optužuju i napadaju druge. Doživljene psihotraume u ranom djetinjstvu djeluju kao svojevrsni filtar ili naočale kroz koje osoba gleda i doživljava vanjski svijet. Radi se dakle o subjektivnoj percepciji koja više ili manje iskrivljuje stvarnost i često narušava međuljudske odnose. Konačno, štetne posljedice psihotraume očituju se i na duhovnoj razini. Razne vrste psihotrauma imaju moć zarobiti osobu i na neki način je prisiliti da se zatvori u svoj mali i ograničeni svijet. Osoba može za svoju muku okrivljivati i samoga Boga, osjećajući se i od njega napuštena i nevoljena. Ukoliko takva osoba nema hrabrosti da živi u istini ni volje da traži pomoć, ona će se zatvoriti Božjoj spasonosnoj milosti i tako ugroziti svoj razvoj na duhovnoj razini svoje osobnosti. Kod traumatiziranih osoba ugrožena je nutarnja sloboda, takve osobe se previše bave samima sobom, ne znaju izaći iz svog malog ograničenog i ranjenog svijeta, teško im je povjerovati u istinsku ljubav koju nisu doživjeli u svome životu.

Kako treba liječiti oboljele osobe od post-traumatskog stresnog poremećaja? Što možete njima poručiti gdje da traže pomoć?

Koliko i kako im u tome mogu vjera i molitva pomoći? Psihotrauma ranjava čitavu osobu i ostavlja bolne tragove na tijelu, duši, međuljudskim odnosima, a ugrožava također i čovjekovu duhovnu dimenziju. Zato i njezino liječenje treba biti integralno, multidisciplinarno: psihoterapeutsko, farmakoterapeutsko i vjersko-duhovno. Veliki psiholog Carl Gustav Jung jednom je rekao: "Među svim mojim pacijentima koji su prešli srednju životnu dob, tj. 35 godina, nema ni jednog jedinog, čiji konačni problem nije proizlazio iz religioznog stava. Da, svaki u krajnjoj liniji boluje od toga, što je izgubio ono, što je živa religija u svim vremenima davala svojim vjernicima i nijedan od njih nije zaista ozdravio, a da nije opet uspostavio svoj religiozni stav". Ugroženi transcendentni odnos s Bogom uspostavlja se autentičnom vjerom koja donosi duši spasenje, ali također i tijelu donosi bolje blagostanje. Terapijske dimenzija vjere izražena kroz molitvu u raznim religijama više puta je dokazana. Osoba vjeruje da u molitvi ima izravnu vezu s Bogom, koji sluša čovjekove molbe i hvale, te na njih odgovara svojom milošću koja se ponekad manifestira kao čudesno izlječenje. Psihotraumatske doživljaje treba liječiti psihoterapijom, ali također i vjerom koja ima moć nadići ljudsku nemoć. Neke psihotraume je nemoguće izbjeći, ali je moguće izbjeći bespomoćnost koja redovito prati stresne i psihotraumatske doživljaje i koja paralizira, a onda često fizički i psihički ubija osobu. Da se to ne bi dogodilo, veliku, zapravo odlučujuću pomoć osobi može pružiti jaka vjera. Čovjek koji vjeruje ne može biti bespomoćan, budući da po vjeri ulazi u Božju svemoć, a Bogu nije ništa nemoguće.

Kad govorite o liječenju PTSP-a, Vi spominjete i mogućnost ponovnog emocionalnog učenja koje je jako važno u nadvladavanju psihotrame. Što nam još možete reći o tome?

Zbog doživljenih psihotrauma, mehanizmi učenja i pamćenja su poremećeni, tako da je kod žrtve psihotraume došlo do pojave uvjetovanja straha. To znači da nešto što nije ni najmanja prijetnja postaje odjednom izvorom straha za osobu u čijim se mislima to nešto povezuje s onim zastrašujućim što je jednom doživjela i duboko potisnula. Do emocionalnog puča u amigdali dolazi onda kad do svijesti dopre podražaj koji i najmanje podsjeća na izvornu traumu zbog čega se pojačava strah i aktiviraju psihosomatske reakcije. Izvorni strah usađen u amigdalu može se kontrolirati tako da osoba što više aktivira funkcije racionalnog uma, dakle frontalni korteks kako bi mogla aktivno potisnuti i poništiti amigdalne naloge preostalim dijelovima mozga o tome da trebaju reagirati strahom. Dobra vijest je da je moguće oporaviti se čak i od najstrašnijih emocionalnih rana. Naime, moguće je iznova školovati emocionalne sklopove mozga. Djeca, koja, za razliku od starijih, rjeđe otupe na traume, mogu preko igre ponovno proživljavati traumu, ali sada na siguran način koji oni mogu kontrolirati. Bolne i užasne uspomene se obnavljaju u kontekstu niske razine tjeskobe i netraumatiziranim dijelovima ličnosti se omogućuje da se povežu s proživljenom traumom i tako je više ili manje nadvladaju. Drugi način kojim je moguće doprijeti do užasa zamrznutog u afektivnom pamćenju je umjetnost koja je velikim dijelom medij nesvjesnog. Crtanje ili slikanje po sebi ima terapeutska svojstva i njima se može početi proces ovladavanja traumom. Emocionalni mozak treba naučiti da na život ne mora gledati kao prijeteću opasnost koja odasvud vreba. U tu svrhu treba poduzeti nekoliko koraka. Prvi korak na putu izlječenja od traume: ponovno steći osjećaj sigurnosti. To se postiže tako da osoba pronađe svoj način smirivanja pretjerano uzbuđenih emocija. Mnogo pomaže uvjerenje da su noćne more, tjeskobe i panika sastavni dio doživljenog traumatskog događaja i da to sve nije tako opasno po život kako ugrožena osoba obično misli. U tome mogu pomoći i neki lijekovi, poput antidepresiva i beta-blokade koji blokiraju aktiviranje simpatičkog živčanog sustava. Drugi korak na putu izlječenja sastoji se u prepričavanju i rekonstruiranju priče o traumatičnom događaju u situaciji koja ulijeva potpunu sigurnost. Znak da je trauma velikim dijelom prevladana očituje se u smanjenu psihosomatskih reakcija, zatim u spremnosti osobe da se aktivno uključi u rješavanje svakodnevnih problema i u njezinoj sposobnosti da podnosi osjećaje koji su povezani s traumom. U tom smislu pomaže nam psihoterapija da upoznamo i ovladamo traumatičnim sjećanjima, da dovedemo u svijest užas zamrznut u afektivnom pamćenju i da njime ovladamo. Racionalni um, mozak koji misli ima moć obuzdati iracionalne impulse amigdale koji navode na neobuzdano reagiranje, ali je ne može navesti na to da uopće ne reagira. Traumatizirane osobe ne mogu točno znati ni odlučiti kada će im se dogoditi emocionalni ispad, ali mogu utjecati na to koliko dugo će on potrajati. One mogu naučiti primjerene reakcije kojima mogu blokirati neobuzdane impulse i emocionalne porive.

Na koncu ovog našeg razgovora, molimo Vas da našim čitateljima uputite i svoju završnu misao i možda, najvažniju poruku.

Od svoje sjene čovjek ne može pobjeći. Svoju nevolju veliku, svoje doživljene psihotraume svi mi u sebi nosimo. Svi smo mi negdje u dubini svoje osobnosti smrtno ranjeni. Čovjek je u svom iskonu ranjen istočnim ili iskonskim grijehom. Po tom je grijehu u svijet, odnosno u čovjeka ušla smrt kojoj nitko ne može izbjeći. Svi simboli besmrtnosti (vlast, moć, užitak, droga, novac) na koncu se pokažu kao nemoćni bogovi i kao lažni bjegovi koji ne uspijevaju osloboditi čovjeka njegove psihotraume niti riješiti misterij čovjekove patnje i same smrti. Radikalnoj čovjekovoj nemoći da sam izađe iz svoje bijede, u susret dolazi sam Bog koji čovjeku nudi spasenje. “Bog je tako ljubio svijet da je poslao svoga jedinorođenog Sina, da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni” (Iv 3, 16). Evo pravog rješenja za čovjekove nevolje svjesne ili nesvjesne psihotraume iz kojih on nastoji bezuspješno pobjeći. Blago onima koji se uspiju povjerovati u ljubav Božju i susresti s Isusom, najboljim terapeutom - liječnikom koji liječi duh, dušu i tijelo. Njegova je poruka jasna i istinita: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se, i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.” (Mt 11, 28-30). Ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane. Ljubav sve može, ona sudjeluje na Božjoj svemoći, jer Bog je ljubav. “Savršena ljubav izgoni strah” (1 Iv 4, 18). Ljubav je jača i djelotvornija od apaurina i svih drugih lijekova. Ljubav je naša jedina dužnost. Za ljubav smo stvoreni i po ljubavi ćemo biti suđeni. Naše je srce stvoreno za to da voli. Istinska radost prožima srce koje ljubi. U tom duhu pozdravljam sve čitatelje Hrvatskog slova i uključujem ih u svoje molitve da ih Bog blagoslovi i udijeli im zdravlje duše i tijel

logo v4 Sarajevo
Hamdije Kreševljakovića br. 3,
Bosna i Hercegovina

tel/fax :+387 33 220 765
Podružnica Brčko distrikt BiH
Dubrave 51
Mob tel. +387 61 103 603;
e-mail:info@hrvatski-dom.com