Hrvatski dom

Download Template for Joomla Full premium theme.

Deutschland online bookmaker http://artbetting.de/bet365/ 100% Bonus.

Online bookmaker bet365

Ivan Šarčević | Rat nije završen jer ratne ideologije i dalje postoje

ivan sarcevicSa sajta Religija, politika i pomirenje prenosimo intervju s dr fra Ivanom Šarčevićem, uglednim bosanskim intelektualcem i profesorom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

"Ako se pod konfliktom podrazumijeva samo oružani sukob, onda mi živimo u postkonfliktnim društvima. Ali rat je nastavljen drugim sredstvima, u politici, u obrazovanju, u medijima, po sudištima, u religijskim institucijama.

U nas rat nije završen, jer ratne ideologije, ratne politike i ciljevi nisu dokraja dosegnuti niti deinstitucionalizirani. Iako se u nas znaju činjenice, zna se tko je – kako u cjelini tako i na pojedinim manjim teritorijima – agresor a tko žrtva, u nas nema ni poraženih ni pobijeđenih. Mi smo i jedno i drugo. Naš bog je rat."

Razgovor za Religije, politika i pomirenje vodio Nikola Knežević

Kao osoba koja je veoma angažovana na polju mirotvorstva, kako posmatrate ulogu religija u procesima normalizacije odnosa – pomirenja u Regionu i konkretno ulogu Rimokatoličke crkve?

Šarčević: Bolje je govoriti o crkvama i vjerskim zajednicama, dakle o religijskim institucijama nego o religijama. Institucije i pojedinci su subjekti djelovanja i odgovornosti. Kada je riječ o pomirenju, čini mi se da su se svi, i moja Crkva, zatvorili u sebe tako da jedva ima i onog deklarativnoga pozivanja na pomirenje. U ratu i nešto vremena nakon rata postojala je veća želja i motiviranost za međureligijskim susretima, više interesa i inicijativa za izgradnju zajedničkog društva i svijeta. Danas su se sve religijske institucije zabavile sobom. I kritički pojedinci unutar pojedine institucije su ušutkani ili su se umorili. Nacionalistička politika je uspjela institucionalizirati partikularno, nacionalno-konfesionalno, u zamjenu za ono sveopće sveto, transcendirajuće, božansko. Tako na primjer unutar religijskih institucija humanistička vrednota solidarnosti ili univerzalna vjerska vrednota milosrđa prema svim ljudima smatra se izdajom i grijehom onog sveodređujućeg partikularnog, dakle nacionalnog. Mi se, dakle, i religijski gledano, sve više udaljujemo jedni od drugih, izgrađujemo nedodirljive, neosjetljive paralelne svjetove, mini samodovoljna društva, neprozračene samoljubive zajednice neznanja o drugima i nepovjerenja prema drugima. Zahtjev za pomirenjem ne osjeća se kao ikakav nedostatak, niti kao zahtjev ljudskosti niti kao neporecivi zahtjev upisan u samu vjeru u Boga.

Koliko se Religije u BiH i susednim zemljama zalažu u procesima tranzicione pravde i kakav je njihov pristup prema žrtvama? Često je u pitanju selektivan pristup, kako ga prevazići?

Šarčević: U nas buja izvanjska religioznost, kako ona privatističko-intimistička tako ona estradno-nacionalistička, lišena moralnosti, lišena odgovornosti za druge a što znači slijepa i gluha za pravdu. Poslušajte nagovore vjerskih službenika, čitajte tekstove teologa, napise ili izvještaje vjerskih medija, u njima ćete najmanje naći govora o pravdi, ni o socijalnoj a kamoli o pravdi za žrtve druge, protivničke, "neprijateljske" strane. Izgleda mi da svi naši kolektivi, etnički i religijski, i u njima toliki pojedinci, žive u stanju duboke povrijeđenosti, hrane se iskustvom neoprostive i redovito uvećane prošle nepravde koju su im susjedi nanijeli.

Religijske institucije zajedno s nacionalističkom politikama samo hrane taj viktimološki identitet i svoje kolektive održavaju u slijepoj ulici nedozrelosti, u stanju "puberteta" u kojemu su za svu našu nesreću krivi drugi. Prijeći u prostor drugoga, zagledati se u njegovo ljudsko lice, značilo bi postati odgovoran za čovjeka kao čovjeka, značilo bi prepoznati nepravdu koja se činila i čini drugima u ime moga kolektiva. Značilo bi sazreti za novu budućnost, prijeći granicu uskog razumijevanja pravde samo za nas, značilo bi osmjeliti se za posve novu kulturu pamćenja u kojoj će vlastito stradanje i žrtve biti opomena i zahtjev poštivanja patnje drugoga, a ne opravdavanje svojih zločina i skupljanje razloga za neku današnju osvetu ili budući rat. Patnja sama po sebi ne humanizira ni čovjeka ni društvo. Naša patnja i naše žrtve, uzete same po sebi, nipošto ne čine boljim ni pojedinca ni njegov kolektiv, naprotiv, najčešće čine ljude nesnošljivim za život uopće. Tek poštivanje patnje drugih i povratak, nadoknada pravde stradalima i žrtvama drugih, početak je humanosti i pomirenja.

Na koji način posmatrate i dalje veoma prisutno nasilje, verski ekstremizam i šovinizam u zemljama Zapadnog Balkana? Da li se razlog može između ostalog tražiti i u ideologizaciji, odnosno politizaciji dominantnih konfesija/religija?

Šarčević: Meni se čini da je problem naših postkomunističkih društava mnogo dublji s obzirom na religiju. Religioznost mnogih u doba državnoga ateizma nije toliko proizlazila iz vjere nego iz protivljenja političkoj moći i crvenoj partiji. Ispod je stalno tinjala želja za rušenjem sistema i osvajanjem vlasti, kao što mnogi nisu bili ateisti iz uvjerenja nego iz straha ili političko-lukrativnih razloga. Zato mi se čini da se nismo ozbiljno pozabavili dubokom ateiziranošću, nacionalističkom politizacijom naših vjernika i onim samo izvanjskim mutacijama s obzirom na religioznost kada je došla današnja demokracija. Vjerski radikalizam i šovinizam je bio i prije. Republičke komunističke partije, kao organi komunističke kvazireligozne ideologije, ugradile su ih u sebe u izvrnutom smislu, ovisno u kojoj su republici radili i s kojim su se religijskim institucijama sukobile kao "klasnim", "kontrarevolucionarnim" i "antidržavnim" neprijateljem.

Politizacija ili ideologizacija religije nije nov fenomen. On je dakle bio prisutan i u prošlom sistemu. Potiskivanje religije, religijskih institucija, svećenika i teologa iz javnosti, iznimno je bilo političko djelovanje, zapravo snaženje religijskoga u paralelnom društvu, stvaranje onoga što se zvalo građanstvo "drugoga reda". Slično kao i s nacionalnim pitanjem. Pa kada je nacionalno, odnosno nacionalizam prema kraju komunizma postao "opijuma naroda", sve dominantniji u Partiji, razmahalo se i religijsko da bismo danas imali nacionalističko-religijske ekstremizme, od onoga najraširenijeg kao isključivanje i omalovažavanje drugih do zločinačkih politika u ratu koje su se opravdavale nacionalnom religijom i nacijom-bogom.intervju ivan sarcevic

Da li smatrate da je prostor zapadnog Balkana - postkonfliktno društvo ili se nalazimo u društvu gde je konflikt zamrznut?

Šarčević: Ako se pod konfliktom podrazumijeva samo oružani sukob, onda mi živimo u postkonfliktnim društvima. Ali rat je nastavljen drugim sredstvima, u politici, u obrazovanju, u medijima, po sudištima, u religijskim institucijama. U nas rat nije završen, jer ratne ideologije, ratne politike i ciljevi nisu dokraja dosegnuti niti deinstitucionalizirani. Iako se u nas znaju činjenice, zna se tko je – kako u cjelini tako i na pojedinim manjim teritorijima – agresor a tko žrtva, u nas nema ni poraženih ni pobijeđenih. Mi smo i jedno i drugo. Naš bog je rat. Mi smo i pojedinačno i kolektivno bojište, fronta gotovo neizlječivoga konflikta, jer mi se, i kada smo posve sami, i kada je naš teritorij posve očišćen od drugih, u sebi, i bez oružja, borimo protiv onoga drugoga, protiv susjeda, jer on je naša trajna "zvijer iz bezdana", naša noćna mora, jer on je taj "đavao" koji nam ne da mira, jer nas on progoni i u svojoj odsutnosti, i kao ubijen i kao protjeran.

Mi smo dakle u konfliktu sa sobom, sa svojim identitetom. Nitko nas ne priznaje niti mi koga priznajemo osim sebe samih. Od svoga zla i zločina napravili smo herojstvo, od svojih zločinaca heroje, od svoje niskoće vrlinu, od Boga milosrdnoga Oca svih ljudi, salili smo idol lokalnog i nacionalnoga boga zaštitnika teritorija i našega zločina.

Proces mržnje i sukobljavanja ima svoju logiku. Tako se onaj vanjski konflikt, rat, sada pounutarnjio, uosobio i još više institucionalizirao. Nas i dalje mogu voditi i predstavljati samo konfliktne osobe, i one koji su samo na vani u "ovčjem runu". Konfliktne su osobe većina naših političara, intelektualaca, vjerskih vođa, a što je drugo ime za psihopate i sociopate, za najteža oboljenja kojima nema lijeka, koji nadilaze sve psihoterapije, kritičke govore i sve vjerske opomene. Osnovna oznaka psihopata i sociopata jest da se smatraju nepriznatom veličinom, da smatraju da su oni zajednica, Crkva, narod, država, da oni ostvaruju volju naroda i Božju volju. Psihopati i sociopati su bez probuđene savjesti, bez osjećaja za druge, za stvarne žrtve drugih. Oni su ljudi "poslanja", jer su uvjereni da znaju najbolje, da imaju gotovo rješenje. To su oni koji do svoga cilja ne biraju sredstva, a osnovno im je sredstvo laž, klevetanje i uklanjanja najboljih. Dakle, i pojedinačno i kolektivno, i politički i religijski, sva su naša društva teško bolesna, jer na sukobu, pogotovo onom lažnom, izmišljenom, forsiranom, žive oni koji ga oblikuju, bilo da generiraju laži i sukobe bilo da na njemu udobno parazitiraju.

Kako posmatrate Inicijativu za REKOM, kao jedini regionalni proces tranzicione pravde, trebaju li verske zajednice da daju čvršću podršku ovoj inicijativi, kao što je to bio slučaj sa Komisijama za istinu i pomirenje širom sveta?

Šarčević: U pitanju tranzicijske pravde, u toj neotklonjivoj zadaći da se za mirniju budućnost izgradi nova kultura pamćenja, crkve i vjerske zajednice imaju obavezu i odgovornost koja im dolazi iz teonomnoga utemeljenja njihove etike, a ne samo iz nacionalnih ili društvenih razloga. U tom kontekstu mislim da se može ići na dva načina. Jedan je onaj unutarnji. To znači da se unutar pojedine religijske zajednice i institucije radi na istini i pomirenju. Nažalost, to čini posve mali broj pojedinaca, jer se mirotvorce zastrašuje, šikanira, izolira, kažnjava kao otpadnike i izdajnike i vjere i naroda. Nijedna se naša crkva ni Islamska zajednica još nije suočila sa svojom ulogom u prošlosti, i u komunizmu a pogotovo ne u nedavnom ratu. Živi se u zlopamćenju, u atmosferi žrtve i zla koje su nam počinili drugi; živi se u dugoj noći povijesne nevinosti, u mračnoj obmani koja stvara patološku religiju, religiju bez katarze, u konačnici bez ispita savjesti za vlastite grijehe prema drugima. I pred Bogom se stoji i moli u najlicemjernijoj maski sveca i svetaca.

Drugi ali istodobni put do istine i pomirenja jest regionalni put, kao što to čini, na primjer, REKOM. Taj put je nužan ne samo za pomirenje i budućnost regije, nego za ozdravljenje svake pojedine nacije i pripadajuće religijske zajednice. No, teške nevolje, ne samo one unutarnje koje prate ovakve inicijative nego i vanjske, ne zaobilaze ni REKOM: od ksenofobičnosti, tako raširene među tzv. običnim ljudima i vjernicima, naime, kronične alergije na druge kojom su oboljeli narodi naše regije, dakle od straha od svega što dolazi od drugih, pa sve do onog perverznog nacionalističkoga zastrašivanja da je REKOM zamaskirani sluga nekog novog jugoslavenstva, nove tamnice "našega" naroda. Dok su u nekim drugim zemljama, npr. u Čileu, Južnoj Africi, vjerski poglavari i njihove institucije bili nositelji istine i pomirenja, u nas su oni najveći kočničari. U nas religijske institucije i njihovi poglavari niječu vjeru u svojoj biti. Umjesto da je vjera izvor utjehe i solidarnosti, slobode i ljudskosti, ona se pretvara u trijumfalističku religiju jedinoga pravoga puta, u sredstvo straha i neduha, podjarmljivanja i isključivosti.

Sarajevo, 13. 1. 2014.

logo v4 Sarajevo
Hamdije Kreševljakovića br. 3,
Bosna i Hercegovina

tel/fax :+387 33 220 765
Podružnica Brčko distrikt BiH
Dubrave 51
Mob tel. +387 61 103 603;
e-mail:info@hrvatski-dom.com