DARUJ OPROŠTENJE I PRIMIT ĆEŠ MIR – PORUKA IVANA PAVALA II. ZA SVJETSKI DAN MIRA 1997.
- Post 07 Ožujak 2017
Razmišlja i piše: Marica Petrović
Ovih smo godina toliko govorili o miru da više nisam sigurna može li se o tome uopće nešto reći što još nismo čuli. Svako odsustvo mira rađa u čovjeku svijest o značaju ovoga stanja u našim životima. Mi u Bosni imamo poslovicu; „Kad imadoh ne znadoh, kad izgubih, spoznah“. Jeli, zbilja, potrebno nešto izgubiti da bismo mu spoznali vrijednost? Značaj mira, nama iz ovih krajeva koji se ne mogu pohvaliti dugim periodima blagovanja njegovih plodova, uvijek je bio jasniji nego drugim, sretnijim narodima. Naša djeca često nose imena koja im dajemo u čast i slavu mira. Bilo da ime počinje ili se završava na MIR (Miroslav, Mirko, Zvonimir, Krešimir), ili je, naprosto samo MIR označio ime (Mira, Miro), mi svoju čežnju za mirom iskazujemo vrlo rado i vrlo često. Naše su pjesme o miru lijepe i brojne. Sudeći prema tome, mi smo prijatelji mira. O čemu se onda radi? Možda mir nije naš prijatelj? Ili mi možda ne znamo pravi put do mira? Onog trenutka kada smo prihvatili Krista za svoga Boga mi smo se odlučili za mir. Jer u Bibliji se o miru ne govori kao o pojmu ili o stanju. Mir je u Bibliji Krist, osoba! Kako onda mi koji se smatramo kršćanima možemo govoriti o odsustvu mira i prijateljstva s njim?
U prigodi Svjetskog dana mira, 1. Siječnja 1997. papa Ivan Pavao II., objavio je poruku pod naslovom: „Daruj oproštenje i dobit ćeš mir“ Opterećeni krizom mira i na putu traženja izlaska iz vladavine nemira, mi prihvaćamo ovu poruku kao da je upućena baš nama. Pred nama stoji jasno označen put, recept, koji ne treba posebno tumačiti.
Mir ćeš primiti ako daruješ oproštenje, poručuje nam se od tamo , odakle očekujemo pravilne upute. Ovih dana bili smo u situaciji darivati jedni drug. Kupovali smo poklone, slali čestitke sa željama za sreću i mir. Zašto bismo provjeravali koliko je bilo iskrenih Želja? A i kako bismo to mogli provjeriti? Ono što sigurno možemo, jest provjeriti sami sebe. Uostalom, papa se i obratio svakom ponaosob. Njegova poruka nije u množini. Mogu li ja, bosanska Hrvatica, osobno vrlo uznemirena i oštećena prošlim ratom raseljene šire i uže obitelji stvarno, iskreno, darivati oproštenje onima čija sam žrtva? Moja obitelj nije otišla iz Bosne iz ekonomskih razloga, nije da bi se muški dio roda sklonio od ratovanja. Mi smo istjerani, ubijani, ubijeni, naređeno nam je da odemo. Prevelik je broj lju8di koji su se ovim ratom okoristili da bi mogli očekivati njihovo razumijevanje. Od njih slušamo, „povijesna“ tumačenja o općem dobru i o sitničavosti nas gubitnika koji ne razumijemo „povijesna kretanja“i pravila. Kako ne bismo ispali neobrazovani i zaostali, šutimo i strpljivo koračamo novim povijesnim putovima što nam oni crtaju. Kažu nam da nemamo „svojih“ dovoljno stručnih predstavnika u politici da spretno izreknu ono što hoćemo. „Njihovi predstavnici stručniji od naših, kažu nam da smo bjegunci, da nismo bili dovoljno srčani i hrabri''. Kažu nam to, nije ih sram. Znadu da smo bili dovoljno srčani i iznimno hrabri. Za „sebe“ i za „njih“. Voljeli smo svoje kuće, svoja polja, svoja sela i gradove, svoje pjesme.
Kad sam sam se ovog proljeća , na skupu prognanika gurala u prve redove da vidim i čujem dragu pjesmu i drago kolo, jedna me mlada snaša začuđeno upitala:“Kud se guraš, zar ti to želiš vidit? Mi ništa drugo i ne radimo već samo igramo i pjevamo“. Znajući da se nalazi u sredini i kojoj ovaj folklor ne razumiju i ne cijene zbog njegove jednostavnosti u pokretima,ornamentima i melodiji, upitala sam kako ih podnose domaćini: „ Ah, kako“, reče mlada, „mrze nas k'o paščad, gledat' nas ne mogu''. A mi , baš nas briga, mi stalno igramo i pjevamo. Ja ovo više ni malo ne volim, iđe mi na živce¨?“
Dva čovjeka su glasno pjevala: „Ni'ko nema što Derventa ima, Ple'an ima, bolji je od Rima“. Nisam više imala volje ni za kolo ni za pjesmu. Osjećala sam nešto kao nelagodu. Jako sam željela doći ove ljude koje smatram svojim. Dobre ljude, dobre katolike i dobre Hrvate! Kad su se 1945. našli u novoj Jugoslaviji , za ovaj puk vrijeme je stalo. Oni su igrali, pjevali i …čekali. 1990. njima se učinilo da su dočekali. Gledala sam ih na predizbornim skupovima. Sve moje Ante, Joze, Jure, Mate, Stipe, sinovi otaca što su pjevali:“Garabine, valj'o si mi dosta, ostade mi kod Zidanog mosta“.
Bili su čista srca. Gospodine Bože, odnosi li se poruka Svetoga oca i na ove ljude?!
Izgubljeni u prostoru i vremenu, oni neće imati mir ni u trećoj generaciji. Sigurna sam da mlada žena pretjeruje kad kaže: „Mrze nas k'o ćukove!“. To nikako ne može biti baš tako. Ali da im smetaju i da ih ne razumiju, to znam. Tko normalan može razumjeti igru i pjesmu ovih očajnika? Dok ih gledam kako cupkaj, pred očima mi lebdi lik Andrićeva Ćorkana, kako pleše nad ponorom, a svjetina mu plješće. U njihovim očima nisam vidjela Ćorkanov sjaj i nadu. Oni su pametni i bistri i zato im je pogled pomućen. Ćorkan je prešao preko mosta, hoće li oni prijeći?
Papa poručuje da trebamo darivati oproštenje, kako bismo primili mir. Ja, jedna od njih , stojim pred ovom porukom i čitam: „Naučite živjeti zajedno, jedni s drugima u miru, bez stavljanja zapreka koje vam onemogućuju dijeliti bogatstava drugih uljudbi i drugih baština. Odgovarajte na nasilje djelima mira da biste izgradili pomiren i čovječniji svijet“.
Kakav sam ja čovjek? Mogu li se priključiti ljudima od kojih se očekuje „zaključni obračun o dosadašnjem hodu čovječanstva“? Imam li ja ljubavi za ljude onoliko koliko se od mene očekuje? A kako mogu praštati bez ljubavi? Papa je svjestan „koliko oproštenje može izgledati protivno ljudskoj logici koja se često pokorava silama osporavanja i osvete. Oproštenje se, međutim, nadahnjuje na logici ljubavi, one ljubavi koju Bog čuva za svakog muškarca i svaku ženu, svaki narod i svaku naciju, kao i za cijelu ljudsku obitelj“.
Ja, obična bosanska žena, zbunjena proslavom Dana mira, nesigurno se pridružujem slavlju. Opterećena pozivom za „čišćenje pamćenja“ i poradi toga jako uznemirena, govorim kako ću darovati oproštenje ne bi li primila mir. Ne govorim to glasno, plašeći se da će Bog „zaviriti“ u moje srce. A moje srce nije sasvim spremno. U želji da se iskreno pridružim onima što darivaju oproštenje, ostaje mi molitva. Ja želim oprostiti jer trebam mir, ali sam čovjek i nije mi lako. Molim.
Preuzeto iz Hrvatskog glasnika, br. 57, Tuzla, siječnja 1997.
