Hrvatski dom

Download Template for Joomla Full premium theme.

Deutschland online bookmaker http://artbetting.de/bet365/ 100% Bonus.

Online bookmaker bet365

Rezultat dvadesete obljetnice Washingtonskog sporazuma je da predizbornu kampanju HDZ otvara sudac Ustavnoga suda BiH

mala slavokukic

Prethodnih mjesec dana sve češće me pitaju za mišljenje o procesima koji BiH karakteriziraju dvadeset godina nakon Washingtonskog sporazuma.

I svaki put ponavljam da je, u odnosu na rat i međusobno ubijanje, prihvatljivije sve ostalo.

Autor: prof.dr. Slavo Kukić

To, dakako, mislim i danas. No, priznajem da me, prije koji dan, na razmišljanje natjera nekadašnji radni kolega, danas umirovljenik. Vjeruj mi, požali mi se, lakše mi je bilo u ratu nego danas. Kako čovječe? Jednostavno, uzvrati, u ratu nikada nisam bio gladan. A bio je rat – i moglo se to dogoditi. Danas sam, međutim, ponižen k'o čovjek – a, Boga mi, sve češće mi i crijeva krče.

Ispovijest kolege me je šokirala. Zar je takav osjećaj uopće moguć? Očito, jeste. Napravi li se, uostalom, retrospektiva prethodnih dvadesetak godina, ne treba isključiti mogućnost da uvjerenje moga kolege i nije tako usamljeno. Naprotiv.

K tome, pitanje je koliko je uzroke onoga što nam se sve ove godine događa korektno tražiti samo u Daytonskom sporazumu. Jer, bojim se da bi nas priča o uzrocima mogla odvesti i u vrijeme prije toga – u vrijeme potpisivanja Washingtonskog. Njime je, istina, zaustavljen rat između HVO i Armije BiH – a time ljudima ovog dijela zemlje stvorene pretpostavke da, barem što se ovog sukoba tiče, mogu odahnuti. Ali, to je i jedini detalj zbog kojeg bi mu se moglo aplaudirati. Mnogo je, hoću reći, više onoga zbog čega bi ga se danas moglo kritizirati. Njime je, recimo, napravljena mamutska državna struktura koja uzima i posljednji novčić, a time onemogućuje čak i pomisao na usmjeravanje dijela sredstava iz državnog proračuna za financiranje razvoja.

No, to nije i najgore. Danas su povike na daytonsku strukturu svakodnevne. Ruku na srce, međutim, zeleno svijetlo za nju – i za institucionalno legitimiranje Republike Srpske kao sastavnice daytonske državne strukture – dano je u Washingtonu godinu i pol dana ranije. U Washintgonski sporazum, prema tome, bez obzira što se njime dugoročno željelo postići, barem podjednakim intenzitetom kao i u onaj Daytonski treba upirati prstom zbog svega što nam se prethodnih dvadeset godina dogodi – i zbog čega je moj kolega danas razočaran.

Istina, ni ukupno poslijeratno vrijeme nema isti predznak. Ono, recimo, do 2005. godine, pita li se mene, može dobiti prolaznu ocjenu – i to ne zbog jednog nego čitava niza razloga radi. Vratimo se, uostalom, na prve postdaytonske godine. Priznali ili ne, bile su ispunjene nadom da je najgore prošlo. I nadom, dakako,  da bi se BiH mogla vratiti svojim stoljetnim vrijednostima – sustavu vrijednosti koji počiva na priznavanju različitosti, ali i neporicanju činjenice kako nas određuju elementi i zajedničkog identiteta – onom što se obično podrazumijeva pod pojmom „komšiluk“, i po čemu smo svijetu i teorijski zanimljivi.

U tom vremenu je, potom, zabilježena i specifična pluralizacija bh. društva. To, nažalost, nije pluralizacija karakteristična za demokratski svijet – ona što počiva na svrstavanju uz različite političke programe. Ovdje se, naime, s početkom devedesetih ona temeljila na kriteriju etničkog pripadanja – a njezin učinak je bio rat i međusobno ubijanje. To, dakako, nije nestalo ni okončanjem ratnih strahota. Ali, zato je drugu polovicu devedesetih obilježilo sve prepoznatljivije okupljanje oko dva društvena bloka – nacionalističkog, koji ostaje na ambicijama ostvarenja postavljenih ratnih ciljeva, na jednoj i kozmopolitskog, koji se koncentrira oko ideje socijalne demokracije na drugoj strani. I koji je, objektivno, jedini i posjedovao potencijal za integriranje države i društva.

I, ruku na srce, izostao nije ni rezultat. On se, istina, ima zahvaliti i angažmanu svjetskih centara moći. Pritisak, zapravo, kojeg izvršiše „kultivirao“ je, istina kratkoročno, i etnonacionaliste. A sve to je, opet, za posljedicu imalo očit društveni napredak uopće. Vrijeme između 2000. i 2005. godine, uostalom, u prilog tome najuvjerljivije svjedoči.

A što imamo danas? Ili još konkretnije – što to bitno obilježi vrijeme nakon 2005. godine, vrijeme od ponovnog povratka Dodika na vrh političke i državne piramide? Krajnje pojednostavljeno, ambijent koji sve neodoljivije asocira na početak devedesetih. Zbog ovakvih bi sudova, priznajem, mogao biti izložen i kritikama. Ali, kako drugačije označiti ambijent u kojem politički moćnici svaki u Boga dan u pitanje dovode i samu državu? I u kojoj je legitimitet stekao i vokabular svakodnevnih ultimatuma i ucjena – čak i onaj koji slijedi logiku „ili će te učiniti što tražimo ili odosmo“? Kako, potom, shvatiti ambijent u kojem se Daytonski ustav jedan dan izdiže na ravan svetinje, a već sljedeći dopuštaju njegove korekcije – ako se one, dakako, odnose na dijelove koji „vlastiti interes“ ne dovode u pitanje? Pljuvanje, da budem potpuno otvoren, kojem je ova zemlja izložena – od Dodika i Čovića posebice – svugdje u svijetu bi ih eliminiralo kao ozbiljne igrače na terenu politike. Ovdje im ono, nažalost, barem kako sada stvari stoje, pomaže u učvršćivanju vlastita rejtinga.

Ali, time se ne završava naša kalvarija. Živimo, naime, u društvu u kojem je nacionalizam postao najtraženiji brend. A to, zapravo, znači da mu tepaju gotovo svi. Dodik i SNSD su, kao dio socijaldemokratske obitelji, već prežaljeni. Ćosanju s nacionalističkom filozofijom, nažalost, sve manje se opiru i u najjačoj partiji bivšeg socijaldemokratskog pokreta. Pogledajte, uostalom. U obranu „nacionalnog heroja“ nedavno, uz one koji se otvoreno predstavljaju liderima Bošnjaka, stade i prvi „socijaldemokrata“. Jer, veli, čovjek je oslobođen optužbi koje mu stavljaše na teret. Slažem se. Ali, optužbi su oslobođeni i još neki – i nešto se ne sjećam da je veliki „socijaldemokratski“ vođa javno pjenio braneći ih. A razlika između njih je samo u jednom detalju – da su im različita krvna zrnca.

Sve to, dakako, ispostavlja i račune. BiH je na evropskom dnu – po podacima kojima se mjeri njezina razvijenost. Ali, zato je u ponečem i na samom vrhu. Na vrhu je, primjerice, po stopi nezaposlenosti kojom je završila prethodnu godinu – i zbog koje njezini građani, oni koji posjeduju hrvatsko državljanstvo, masovno napuštaju zemlju. Kad će to isto zahvatiti i sve ostale samo je pitanje dana.

Na vrhu je, potom, po kriminalu i korupciji – ali i po činjenici da politička klasa predstavlja mozak kriminalne hobotnice. To, među inim, sugerira i nedavni istup otpravnika poslova američke ambasade – koji se, na pitanje o bh. političarima, oda kako se, čim ih vidi, hvata za džep kako bi provjerio jeli mu novčanik gdje treba biti. Ne sjećam se da mu uzvrati bilo tko od njih. A častan čovjek tome ne bi mogao odoljeti. Zašto? Tko zna – možda sumnjaju da američke obavještajne službe imaju podatke s kojima bi mogle izići na svjetlost dana. I onda – tako ispade – bolje jezik za zube nego ulaziti u nepotrebne avanture.

Na koncu, rezultat aktualnih trendova je i činjenica da predizbornu kampanju političkih partija otvaraju, vjerovali ili ne, suci ustavnih sudova. Ovih dana i tjedana, naime, svoju knjigu “Ustavni položaj Hrvata u BiH od Washingtonskog sporazuma do danas” uzduž i poprijeko lijepe naše – ove s ovu stranu Dinare doduše – promovira dugogodišnji hadezeov jurišnik, danas sudac Ustavnoga suda BiH. Na prvi mah, ništa posebno. Sudac Ustavnoga suda, ko biva, samo iznosi činjenice. A činjenice, ako mu je vjerovati, govore da se u svim pravnim promjenama Ustava i zakona u BiH, i u odlukama visokih predstavnika dakako, dade prepoznati velika nepravda prema hrvatskom narodu.

Kad se, međutim, Tadićeve „činjenice“ i „stručna“ tumačenja sa samog vrha ustavnopravne piramide „razgrnu“, ispod njih izmigolji smrad kojeg se izbacuje i iz Čovićevih odaja HNS-a – i ništa drugo. Ako dobro razumijem, sudac ustavnoga suda je, prije svega, čuvar ustavnog poretka a ne politička persona. A to, onda, znači da njegovo nije ni knjige s takvim ocjenama pisati. Što se to vrlom sucu „dogodi“? Radi li se, hoću reći, tek o slučajnosti, nenamjernom gafu? Ma kakvi. Uostalom, na promocije se – u Vitezu, Orašju, Mostaru... – u pravilu pozivaju prvaci i simpatizeri HDZ-a. Iz istoga su društva, potom, mahom i promotori. Na koncu, na svim se promocijama poziva na jedinstvo kako bi se pariralo „nepravdama“ pravnih intervencija međunarodnih moćnika prema „sirotim“ Hrvatima. Gotovo pa olinjala velikosrpska priča – sav se svijet udruži protiv nas Hrvata.

Ništa čudnog u tome što HDZ već sada započinje predizbornu kampanju. Ali, da je na čelu parade sudac Ustavnoga suda – to je, ruku na srce, moguće samo ovdje. A još čudnije je da nitko na to ni prstom da mrdne – da, recimo, postavi pitanje ima li tu sukoba interesa? I nije li zadaća suca čuvanje postojećeg ustavnog poretka – pa ma kakav bio – a ne jadikovka o ugroženosti koja vodu na mlin tjera partiji u kojoj je donedavno i sam obavljao različite dužnosti? Je li to, konačno, primijetio i visoki predstavnik? I ne misli li kako je vrijeme da i sam ponešto poduzme? Ili su s BiH definitivno dignute ruke – i svi mirno promatraju kako kola sve brže klize u bespovrat?

Preuzeto iz www.neznase.ba

logo v4 Sarajevo
Hamdije Kreševljakovića br. 3,
Bosna i Hercegovina

tel/fax :+387 33 220 765
Podružnica Brčko distrikt BiH
Dubrave 51
Mob tel. +387 61 103 603;
e-mail:info@hrvatski-dom.com