Vladari i vladavina prava u BiH
- Post 24 Veljača 2015
NEDJELJA, 22 VELJAČA 2015 14:39 KOLUMNA
Iako je BiH kroz svoj državnopravni sustav eklatantan primjer države s najviše vladara, u njoj je najviše obespravljenih građana.
Kao što je poznato, sustav je djelo međunarodnih moćnika kojeg, po potrebi osporavaju i, na svoj način tumače naši vladari kako kome odgovara, dok je opća konstatacija da je krajnje nedjelotvoran, oni se nikako ne mogu dogovoriti oko njegove izmjene, dopune, dogradnje….
Piše: Ilija Šagolj
Podijeljenost po nacionalnim šavovima, uvjet je opstojnosti bosanskohercegovačkih vladara i razgranate birokracije. Ustvari, njima takvo stanje i odgovara, a o promjenama ne razmišljaju ni u podsvijesti jer bi im donijele gubitak statusa, iako se javnosti u povodu toga već dulji niz godina predstavljaju nacionalnim zaštitarima. Nakon toliko godina zamajavanja, definitivno su 'pročitane' njihove nakane. Narod je nacionalno osviješten, ali je istodobno zbog neodgovornih dužnosnika socijalno onesviješten. Umjesto malih i srednjih poduzeća i drugih profitabilnih tvrtki za rješavanje neuposlenih, otvaraju se pučke kuhinje, a karitas, merhamet i ostale humanitarne organizacije svakodnevno posjećuje sve više pojedinaca i obitelji. I pored toga, vozni parkovi državnih institucija na svim razinama svakodnevno postaju bogatiji luksuznim limuzinama. Naši su vladari skroz odvojeni od naroda i s njim nemaju nikakvog kontakta. Ustvari, s narodom komuniciraju samo za predizbornih aktivnosti od kojeg traže povjerenje za svoje mandate, i nakon toga svaka se komunikacija prekida.
Nemoguće je vidjeti političko-državnog dužnosnika s bilo koje razine na autobusnoj ili željezničkoj postaji kako bi koristili javno prijevozno sredstvo. Svakako, oni se mogu vidjeti samo na aerodromima radi odlaska u neku europsku ili drugu zemlju da bi, navodno, vidjeli kako tamo funkcionira društveno politički sustav. Međutim, ništa od tamošnjih rješenja oni i ne pokušavaju primijeniti u našoj državi. Žali Bože utrošenih novčanih sredstava za njihove dnevnice i skupocjena prijevozna sredstva.
Nažalost, ni u snu ne možemo zamisliti da neki načelnik općine, županijski, entitetski, državni ministar ili premijer koriste javno prijevozno sredstvo, a kamoli, recimo, Milorad Dodik, Mladen Ivanić, Bakir Izetbegović, Dragan Čović ili njihovi prethodnici. Dapače, okruženi su tjelohraniteljima i zaštitarima, a uz to, voze se limuzinama s rotirajućom signalizacijom nad kojima prometna policija nema nikakvih ovlasti zbog kršenja prometnih propisa i ugrožavanja drugih sudionika u prometu.
Umjesto jednog predsjednika države mi, dakle, imamo tročlano Predsjedništvo, iz tri konstitutivna naroda, kao kolektivnog šefa države.
Isti je slučaj i u entitetima, Republici Srpskoj i Federaciji BiH, gdje imamo predsjednika i po dva dopredsjednika, također, iz tri konstitutivna naroda, s golemom razlikom u ovlastima. Naime, dok predsjednik FBiH malo što može odlučiti bez dopredsjednika, u RS su dopredsjednici krajnje marginalizirani.
Uz to, ova država ima 14 ustava: državni, dva entitetska, Distrikta Brčko i 10 županijskih – kantonalnih. Kad se sve to sagleda, reklo bi se da nam je državna uprava organizirana do savršenstva. Međutim, državnopravni ustroj je do te mjere zakompliciran da se u njemu ne bi snašli i poznati pravni eksperti.
U beznađu, jadu, bijedi i patnji većina bh građana ne vidi rješenje problema svoje životne egzistencije. U svemu tome imaju tri izbora: napustiti državu, partiju, radno mjesto, biro za zapošljavanje, ulicu, grad; boriti se protiv stanja ili se prilagoditi ne-sustavnim rješenjima. Znači, prilagoditi se ili biti žrtva. A i ne pitaju se mogu li biti veća žrtva nego što su sada.
U našem demokratskom višestranačju vlada savršeno jednoumlje. Na sceni je politika krda ili čopora. Budući da je svaka borba pojedinca u krdu – čoporu unaprijed izgubljena, iluzorno je o njoj i razmišljati. Ali zašto pojedinci koji se ne mire s neodrživim stanjem ne smognu snage i ne iskoče iz krda. Na taj su način jedino u stanju samostalno i logično razmišljati. U tome je rješenje ma koliku cijenu toga platili. Bila bi to i jasna poruka pojedinca političkom krdu kako u njihovim prljavim radnjama ne želi sudjelovati. Bilo bi to i javno upozorenje masi ćutologa da se trebaju probuditi i suprotstaviti se zlu, a ne da ga svojim držanjem podržavaju.
Nedavno sam gledao reprizu 'Hrvatskog proljeća' s početka sedamdesetih prošlog stoljeća i s posebnim divljenjem među hrabrim studentima pozornost su mi, između ostalih, skrenuli Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak. Tako mladi, a tako vidoviti. Ne mire se sa stanjem, identificiraju društvene devijacije i traže promjenu sustava. Uz njih stadoše i mnogi profesori. Budući da su vladajuće garniture tadašnjeg jednostranačkog sustava po svoju opstojnost prepoznale opasnost od tog intelektualnog kapitala, primijenili su silu i stavili ih iza rešetaka na višegodišnju robiju, sa zabranom javnog istupanja. Međutim, Budiša, Čičak i mnogi drugi su, dakle, platili visoku cijenu ukazujući na manjkavosti sustava prije dvadesetak godina nego što se raspao. Pitam se: Gdje su danas naši studenti i profesori, nevladine organizacije i drugi društveni sektor i njihove ideje s ciljem mijenjanja neodrživog bosanskohercegovačkog sustava? Društveno su odgovorni i pozvani da konstruktivnim promišljanjem kroz institucije sustava pridonesu izlasku iz društvene krize. Nažalost, duboko sam uvjeren da se aktualni dužnosnici, kao što to nisu činili ni njihovi prethodnici, neće boriti za vladavinu prava i društvene promjene. Jer, oni su vladari koji vladaju u ovom našem neuređenom sustavu, i ni s kim to pravo dijeliti ne bi željeli, za razliku od odgovornosti koju ne preuzimaju i vješto je prebacuju na druge.
neznase.ba
